Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt
Sveti rat: ekspanzija Nakada kulturei nastanak države u Egiptu
Чланак у часопису (Објављена верзија)
Метаподаци
Приказ свих података о документуАпстракт
Archaeological research would make little substantial progress without
transcending on occasion the obvious limits of its ‘technical’ routine for the greatest
common factor: the genuinely interdisciplinary and all-inclusive domain of palaeopolitics.
Mortuary consolidation backed by the powerful ‘ideology of an afterlife’ paved
the way for the political consolidation of the Naqada culture. The ever-larger Upper
Egyptian proto-state was spearheaded by the ultimate politico-religious leader: the divine
king, the god on earth, incarnated Horus, accompanied by an increasing number
of followers/believers. Every religion has its respective birthplace, i.e. an absolute geographic
location (Nekhen for instance) to which its roots can be traced. The iconography
of coercion, along with so-called powerfacts, is firmly established in southern Upper
Egypt. Holy war in direct connection with state-building is a well-known narrative, a
historical and modern phenomenon.
Savremena arheološka proučavanja nalažu povremeni iskorak iz ustaljene
prakse ka interdisciplinarnom i sveobuhvatnom domenu paleopolitike, shvaćene kao analitička studija drevnih društvenih koncepata i aktivnosti usmerenih
ka vladanju nad teritorijom, populacijom i resursima. Paleopolitika se može sagledati i kao specifičan kompozit arheološkog zapisa i političke antropologije.
Fenomen tzv. svetog rata, čijoj kompleksnoj definiciji doprinosi više elemenata, poznat je u narativnom, istorijskom i savremenom kontekstu, a posebno
se dovodi u vezu sa procesom formiranja država. Kroz diskurs organizovanog
nasilja, u sinergiji sa teritorijalnom ekspanzijom koju predvodi bog-kralj (obo-
ženi vladar), može se potražiti objašnjenje za nastanak države u protodinastič-
kom periodu Egipta i formirati održivi eksplanatorni model. Prema dosadašnjim
saznanjima, prateći hronološku progresiju faza Nakada kulture, brojni lokalni organizacioni entiteti južnog Gornjeg Egipta bivaju svedeni na tri d...ominantna
centra: Nekhen (sa kultom boga-kralja Horusa i doktrinom vladarskog legitimiteta), Nakadu (sa pristupom raznovrsnim mineralnim resursima Istočne pustinje) i Tinis/Abidos (sa znatnim demografskim potencijalom i kultom zagrobnog
božanstva koje zanavlja ovozemaljske prirodne cikluse). Vojnim sukobom (čiji
epilog ilustruje i tablo-petroglif iz Gebel Čautija), verovatno između Abidosa i
Nekhena protiv Nakade, formira se – pod vođstvom pobednika – sociopolitič-
ka celina južnog Gornjeg Egipta sa integrisanom religijsko-ideološkom doktrinom boga-kralja koji, u svojoj dualnoj formi, vlada i ovozemaljskim i zagrobnim životom (večnom privilegijom njegovih sledbenika). Ekspanziju Nakada
kulture, nazvane po nizu nekropola otkrivenih u nakadskoj oblasti, odlikovale
su dve etape: prva, posvećena homogenizaciji i centralizaciji sociopolitičkih
entiteta unutar sopstvene kulturne sfere, i druga, usmerena ka donjoj Nubiji,
oazama Zapadnje pustinje, Delti Nila i južnom Levantu. Predstave ‘dominacije’ na C-klasi keramike mogu se vezati za početak prve ekspanzione etape,
dok drugačiji repertoar motiva datih na D-klasi keramike verovatno ukazuje
na promenu društvene klime, tj. na reformisane ideološke i religijske obrasce.
Religijski sistemi imaju svoja geografska polazišta, te je tako i poštovanje boga-sokola Horusa – sa kojim se u Egiptu identifikuju i kraljevi Nulte dinastije,
o čemu nedvosmisleno svedoči vladarsko Horus ime – imalo svoj centar u Nekhenu (antički Hijerakonpolis) na jugu Gornjeg Egipta. Razlike u funerarnim
običajima između gornjoegipatske Nakada kulture, te Maadi i srodnih kultura
iz Delte prezentuju korenitu distinkciju u verovanjima. Odatle, uz ostalo, potiče
i percepcija severnjačke populacije kao ‘drugih’. Antagonistički principi ‘reda
nasuprot haosu’ integrisani su u mitološko-ideološki temelj nastajuće egipatske
države. Tokom nakadske ekspanzije, koja je izgleda trajala više generacija, te
nestanka/asimilacije donjoegipatskih kultura, uspostavlja se centralizovana vladavina boga-kralja nad osvojenim teritorijama. Time se, verujemo, i na primeru
protodinastičkog Egipta uočava međuveza tzv. svetog rata i formiranja države.
Les études archéologiques modernes nécessitent de sortir parfois de la pratique établie et de se diriger vers le domaine interdisciplinaire et global de la paléo-politique comprise comme l’étude analytique des concepts sociaux anciens
et des activités visant à régner sur le territoire, la population et les ressources. Le
phénomène de la guerre dite sacrée, dont plusieurs éléments apportent à sa définition complexe, est connu dans le contexte narratif, historique et contemporain et il est surtout lié au processus de formation des États. À travers le discours
de la violence organisée, en synergie avec l’expansion territoriale menée par
le dieu-roi (souverain déifié), on peut chercher une explication de la formation
d’État pendant la période protodynastique en Égypte et constituer un modèle
explicatif. Les systèmes religieux ont leurs points de départ géographiques et
ainsi le respect pour le dieu-faucon Horus – avec qui les rois de la dynastie
zéro sont identifiés en Égypte comme... en témoigne sans équivoque le nom du
souverain Horus – avait son centre à Nekhen (ancienne Hiérakonpolis) au sud
de la Haute-Égypte. L’expansion de la culture Naqada était marquée par deux
étapes : la première, vouée à l’homogénéisation et à la centralisation des entités
socio-politiques dans sa propre sphère culturelle et la seconde, dirigée vers la
Basse Nubie, des oasis du Désert Occidental, le delta du Nil et le Levant Sud.
Certaines représentations sur les céramiques de la classe C peuvent être liées au
début de la première étape d’expansion tandis que le répertoire des motifs sur
les céramiques de la classe D indique probablement un changement du climat
social et une évolution vers les modèles idéologiques et religieux réformés. Les
différences des coutumes funéraires entre la culture Naqada de la Haute-Égypte
et Maadi ou les cultures similaires du Delta présentent une distinction fondamentale dans les croyances. C’est là, entre autres, que prend naissance la perception de la population nordique comme « autre ». Les principes antagonistes
de « l’ordre contre le chaos » sont intégrés dans les fondements mythologiques
et idéologiques de l’État émergent. Après la fin de l’expansion naqadienne et
de la disparition/de l’assimilation des cultures de la Basse-Égypte, le règne du
dieu-roi sur l’ensemble du territoire de l’Égypte s’établit.
Кључне речи:
Naqada culture / holy war / state-building / Horus / god-king / palaeopolitics / 4th millennium B.C. / Nakada kultura / sveti rat / formiranje države / Horus / bog-kralj / paleopolitika / 4. milenijum p. n. e. / guerre sacrée / formation de l’État / dieuroi / paléo-politique / IVe millénaire AECИзвор:
Etno Antropološki Problemi, 2022, 17, 3, 867-902Издавач:
- Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu – Odeljenje za etnologiju i antropologiju
Финансирање / пројекти:
- Project “Humans and Society in Times of Crisis” financed by the Faculty of Philosophy, University of Belgrade
Институција/група
Arheologija / ArchaeologyTY - JOUR AU - Anđelković, Branislav PY - 2022 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/4968 AB - Archaeological research would make little substantial progress without transcending on occasion the obvious limits of its ‘technical’ routine for the greatest common factor: the genuinely interdisciplinary and all-inclusive domain of palaeopolitics. Mortuary consolidation backed by the powerful ‘ideology of an afterlife’ paved the way for the political consolidation of the Naqada culture. The ever-larger Upper Egyptian proto-state was spearheaded by the ultimate politico-religious leader: the divine king, the god on earth, incarnated Horus, accompanied by an increasing number of followers/believers. Every religion has its respective birthplace, i.e. an absolute geographic location (Nekhen for instance) to which its roots can be traced. The iconography of coercion, along with so-called powerfacts, is firmly established in southern Upper Egypt. Holy war in direct connection with state-building is a well-known narrative, a historical and modern phenomenon. AB - Savremena arheološka proučavanja nalažu povremeni iskorak iz ustaljene prakse ka interdisciplinarnom i sveobuhvatnom domenu paleopolitike, shvaćene kao analitička studija drevnih društvenih koncepata i aktivnosti usmerenih ka vladanju nad teritorijom, populacijom i resursima. Paleopolitika se može sagledati i kao specifičan kompozit arheološkog zapisa i političke antropologije. Fenomen tzv. svetog rata, čijoj kompleksnoj definiciji doprinosi više elemenata, poznat je u narativnom, istorijskom i savremenom kontekstu, a posebno se dovodi u vezu sa procesom formiranja država. Kroz diskurs organizovanog nasilja, u sinergiji sa teritorijalnom ekspanzijom koju predvodi bog-kralj (obo- ženi vladar), može se potražiti objašnjenje za nastanak države u protodinastič- kom periodu Egipta i formirati održivi eksplanatorni model. Prema dosadašnjim saznanjima, prateći hronološku progresiju faza Nakada kulture, brojni lokalni organizacioni entiteti južnog Gornjeg Egipta bivaju svedeni na tri dominantna centra: Nekhen (sa kultom boga-kralja Horusa i doktrinom vladarskog legitimiteta), Nakadu (sa pristupom raznovrsnim mineralnim resursima Istočne pustinje) i Tinis/Abidos (sa znatnim demografskim potencijalom i kultom zagrobnog božanstva koje zanavlja ovozemaljske prirodne cikluse). Vojnim sukobom (čiji epilog ilustruje i tablo-petroglif iz Gebel Čautija), verovatno između Abidosa i Nekhena protiv Nakade, formira se – pod vođstvom pobednika – sociopolitič- ka celina južnog Gornjeg Egipta sa integrisanom religijsko-ideološkom doktrinom boga-kralja koji, u svojoj dualnoj formi, vlada i ovozemaljskim i zagrobnim životom (večnom privilegijom njegovih sledbenika). Ekspanziju Nakada kulture, nazvane po nizu nekropola otkrivenih u nakadskoj oblasti, odlikovale su dve etape: prva, posvećena homogenizaciji i centralizaciji sociopolitičkih entiteta unutar sopstvene kulturne sfere, i druga, usmerena ka donjoj Nubiji, oazama Zapadnje pustinje, Delti Nila i južnom Levantu. Predstave ‘dominacije’ na C-klasi keramike mogu se vezati za početak prve ekspanzione etape, dok drugačiji repertoar motiva datih na D-klasi keramike verovatno ukazuje na promenu društvene klime, tj. na reformisane ideološke i religijske obrasce. Religijski sistemi imaju svoja geografska polazišta, te je tako i poštovanje boga-sokola Horusa – sa kojim se u Egiptu identifikuju i kraljevi Nulte dinastije, o čemu nedvosmisleno svedoči vladarsko Horus ime – imalo svoj centar u Nekhenu (antički Hijerakonpolis) na jugu Gornjeg Egipta. Razlike u funerarnim običajima između gornjoegipatske Nakada kulture, te Maadi i srodnih kultura iz Delte prezentuju korenitu distinkciju u verovanjima. Odatle, uz ostalo, potiče i percepcija severnjačke populacije kao ‘drugih’. Antagonistički principi ‘reda nasuprot haosu’ integrisani su u mitološko-ideološki temelj nastajuće egipatske države. Tokom nakadske ekspanzije, koja je izgleda trajala više generacija, te nestanka/asimilacije donjoegipatskih kultura, uspostavlja se centralizovana vladavina boga-kralja nad osvojenim teritorijama. Time se, verujemo, i na primeru protodinastičkog Egipta uočava međuveza tzv. svetog rata i formiranja države. AB - Les études archéologiques modernes nécessitent de sortir parfois de la pratique établie et de se diriger vers le domaine interdisciplinaire et global de la paléo-politique comprise comme l’étude analytique des concepts sociaux anciens et des activités visant à régner sur le territoire, la population et les ressources. Le phénomène de la guerre dite sacrée, dont plusieurs éléments apportent à sa définition complexe, est connu dans le contexte narratif, historique et contemporain et il est surtout lié au processus de formation des États. À travers le discours de la violence organisée, en synergie avec l’expansion territoriale menée par le dieu-roi (souverain déifié), on peut chercher une explication de la formation d’État pendant la période protodynastique en Égypte et constituer un modèle explicatif. Les systèmes religieux ont leurs points de départ géographiques et ainsi le respect pour le dieu-faucon Horus – avec qui les rois de la dynastie zéro sont identifiés en Égypte comme en témoigne sans équivoque le nom du souverain Horus – avait son centre à Nekhen (ancienne Hiérakonpolis) au sud de la Haute-Égypte. L’expansion de la culture Naqada était marquée par deux étapes : la première, vouée à l’homogénéisation et à la centralisation des entités socio-politiques dans sa propre sphère culturelle et la seconde, dirigée vers la Basse Nubie, des oasis du Désert Occidental, le delta du Nil et le Levant Sud. Certaines représentations sur les céramiques de la classe C peuvent être liées au début de la première étape d’expansion tandis que le répertoire des motifs sur les céramiques de la classe D indique probablement un changement du climat social et une évolution vers les modèles idéologiques et religieux réformés. Les différences des coutumes funéraires entre la culture Naqada de la Haute-Égypte et Maadi ou les cultures similaires du Delta présentent une distinction fondamentale dans les croyances. C’est là, entre autres, que prend naissance la perception de la population nordique comme « autre ». Les principes antagonistes de « l’ordre contre le chaos » sont intégrés dans les fondements mythologiques et idéologiques de l’État émergent. Après la fin de l’expansion naqadienne et de la disparition/de l’assimilation des cultures de la Basse-Égypte, le règne du dieu-roi sur l’ensemble du territoire de l’Égypte s’établit. PB - Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu – Odeljenje za etnologiju i antropologiju T2 - Etno Antropološki Problemi T1 - Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt T1 - Sveti rat: ekspanzija Nakada kulturei nastanak države u Egiptu T1 - La guerre sacrée : expansion de la culture Naqadaet émergence de l’État en Égypte EP - 902 IS - 3 SP - 867 VL - 17 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_4968 ER -
@article{ author = "Anđelković, Branislav", year = "2022", abstract = "Archaeological research would make little substantial progress without transcending on occasion the obvious limits of its ‘technical’ routine for the greatest common factor: the genuinely interdisciplinary and all-inclusive domain of palaeopolitics. Mortuary consolidation backed by the powerful ‘ideology of an afterlife’ paved the way for the political consolidation of the Naqada culture. The ever-larger Upper Egyptian proto-state was spearheaded by the ultimate politico-religious leader: the divine king, the god on earth, incarnated Horus, accompanied by an increasing number of followers/believers. Every religion has its respective birthplace, i.e. an absolute geographic location (Nekhen for instance) to which its roots can be traced. The iconography of coercion, along with so-called powerfacts, is firmly established in southern Upper Egypt. Holy war in direct connection with state-building is a well-known narrative, a historical and modern phenomenon., Savremena arheološka proučavanja nalažu povremeni iskorak iz ustaljene prakse ka interdisciplinarnom i sveobuhvatnom domenu paleopolitike, shvaćene kao analitička studija drevnih društvenih koncepata i aktivnosti usmerenih ka vladanju nad teritorijom, populacijom i resursima. Paleopolitika se može sagledati i kao specifičan kompozit arheološkog zapisa i političke antropologije. Fenomen tzv. svetog rata, čijoj kompleksnoj definiciji doprinosi više elemenata, poznat je u narativnom, istorijskom i savremenom kontekstu, a posebno se dovodi u vezu sa procesom formiranja država. Kroz diskurs organizovanog nasilja, u sinergiji sa teritorijalnom ekspanzijom koju predvodi bog-kralj (obo- ženi vladar), može se potražiti objašnjenje za nastanak države u protodinastič- kom periodu Egipta i formirati održivi eksplanatorni model. Prema dosadašnjim saznanjima, prateći hronološku progresiju faza Nakada kulture, brojni lokalni organizacioni entiteti južnog Gornjeg Egipta bivaju svedeni na tri dominantna centra: Nekhen (sa kultom boga-kralja Horusa i doktrinom vladarskog legitimiteta), Nakadu (sa pristupom raznovrsnim mineralnim resursima Istočne pustinje) i Tinis/Abidos (sa znatnim demografskim potencijalom i kultom zagrobnog božanstva koje zanavlja ovozemaljske prirodne cikluse). Vojnim sukobom (čiji epilog ilustruje i tablo-petroglif iz Gebel Čautija), verovatno između Abidosa i Nekhena protiv Nakade, formira se – pod vođstvom pobednika – sociopolitič- ka celina južnog Gornjeg Egipta sa integrisanom religijsko-ideološkom doktrinom boga-kralja koji, u svojoj dualnoj formi, vlada i ovozemaljskim i zagrobnim životom (večnom privilegijom njegovih sledbenika). Ekspanziju Nakada kulture, nazvane po nizu nekropola otkrivenih u nakadskoj oblasti, odlikovale su dve etape: prva, posvećena homogenizaciji i centralizaciji sociopolitičkih entiteta unutar sopstvene kulturne sfere, i druga, usmerena ka donjoj Nubiji, oazama Zapadnje pustinje, Delti Nila i južnom Levantu. Predstave ‘dominacije’ na C-klasi keramike mogu se vezati za početak prve ekspanzione etape, dok drugačiji repertoar motiva datih na D-klasi keramike verovatno ukazuje na promenu društvene klime, tj. na reformisane ideološke i religijske obrasce. Religijski sistemi imaju svoja geografska polazišta, te je tako i poštovanje boga-sokola Horusa – sa kojim se u Egiptu identifikuju i kraljevi Nulte dinastije, o čemu nedvosmisleno svedoči vladarsko Horus ime – imalo svoj centar u Nekhenu (antički Hijerakonpolis) na jugu Gornjeg Egipta. Razlike u funerarnim običajima između gornjoegipatske Nakada kulture, te Maadi i srodnih kultura iz Delte prezentuju korenitu distinkciju u verovanjima. Odatle, uz ostalo, potiče i percepcija severnjačke populacije kao ‘drugih’. Antagonistički principi ‘reda nasuprot haosu’ integrisani su u mitološko-ideološki temelj nastajuće egipatske države. Tokom nakadske ekspanzije, koja je izgleda trajala više generacija, te nestanka/asimilacije donjoegipatskih kultura, uspostavlja se centralizovana vladavina boga-kralja nad osvojenim teritorijama. Time se, verujemo, i na primeru protodinastičkog Egipta uočava međuveza tzv. svetog rata i formiranja države., Les études archéologiques modernes nécessitent de sortir parfois de la pratique établie et de se diriger vers le domaine interdisciplinaire et global de la paléo-politique comprise comme l’étude analytique des concepts sociaux anciens et des activités visant à régner sur le territoire, la population et les ressources. Le phénomène de la guerre dite sacrée, dont plusieurs éléments apportent à sa définition complexe, est connu dans le contexte narratif, historique et contemporain et il est surtout lié au processus de formation des États. À travers le discours de la violence organisée, en synergie avec l’expansion territoriale menée par le dieu-roi (souverain déifié), on peut chercher une explication de la formation d’État pendant la période protodynastique en Égypte et constituer un modèle explicatif. Les systèmes religieux ont leurs points de départ géographiques et ainsi le respect pour le dieu-faucon Horus – avec qui les rois de la dynastie zéro sont identifiés en Égypte comme en témoigne sans équivoque le nom du souverain Horus – avait son centre à Nekhen (ancienne Hiérakonpolis) au sud de la Haute-Égypte. L’expansion de la culture Naqada était marquée par deux étapes : la première, vouée à l’homogénéisation et à la centralisation des entités socio-politiques dans sa propre sphère culturelle et la seconde, dirigée vers la Basse Nubie, des oasis du Désert Occidental, le delta du Nil et le Levant Sud. Certaines représentations sur les céramiques de la classe C peuvent être liées au début de la première étape d’expansion tandis que le répertoire des motifs sur les céramiques de la classe D indique probablement un changement du climat social et une évolution vers les modèles idéologiques et religieux réformés. Les différences des coutumes funéraires entre la culture Naqada de la Haute-Égypte et Maadi ou les cultures similaires du Delta présentent une distinction fondamentale dans les croyances. C’est là, entre autres, que prend naissance la perception de la population nordique comme « autre ». Les principes antagonistes de « l’ordre contre le chaos » sont intégrés dans les fondements mythologiques et idéologiques de l’État émergent. Après la fin de l’expansion naqadienne et de la disparition/de l’assimilation des cultures de la Basse-Égypte, le règne du dieu-roi sur l’ensemble du territoire de l’Égypte s’établit.", publisher = "Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu – Odeljenje za etnologiju i antropologiju", journal = "Etno Antropološki Problemi", title = "Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt, Sveti rat: ekspanzija Nakada kulturei nastanak države u Egiptu, La guerre sacrée : expansion de la culture Naqadaet émergence de l’État en Égypte", pages = "902-867", number = "3", volume = "17", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_4968" }
Anđelković, B.. (2022). Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt. in Etno Antropološki Problemi Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu – Odeljenje za etnologiju i antropologiju., 17(3), 867-902. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_4968
Anđelković B. Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt. in Etno Antropološki Problemi. 2022;17(3):867-902. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_4968 .
Anđelković, Branislav, "Holy War: Expansion of the Naqada Culture and State-Building in Egypt" in Etno Antropološki Problemi, 17, no. 3 (2022):867-902, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_4968 .