Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza.
Konferencijski prilog (Objavljena verzija)
Metapodaci
Prikaz svih podataka o dokumentuApstrakt
Dugo preovlađujući stav u psihologiji darovitosti da na izuzetna postignuća utiču i nasleđe i
sredina/iskustvo, krajem 20. veka uzdrmao je Anders Erikson. Njegova smela teza da je dugotrajno namensko vežbanje nužan i dovoljan uslov postizanja superiornih postignuća, u bilo kom domenu ljudske delatnosti, dovela je do ekspanzije radova u kojima se osporava ideja da je dar relevantan za dostizanje ekspertize. Ova teorija pokrenula je i žučnu raspravu sa zagovornicima „tradicionalne” paradigme, čiji predstavnik Fransoa Ganje dar shvata kao izuzetnu prirodnu sposobnost, genetskog porekla, koja je neophodan preduslov da se daljim učenjem i vežbanjem dostignu izuzetna postignuća. Кako se implikacije ova dva viđenja, naročito pedagoške, značajno razlikuju, cilj ovog rada je razmatranje predstavljenih viđenja u svetlu novih empirijskih nalaza, kako bismo dale zasnovan odgovor o ulozi prirodnih sposobnosti i vežbe u razvoju izuzetnih postignuća.
Iako pokazuju da namensko vežbanje ima najveći u...deo u objašnjenju superiornih postignuća,
razmatrani nalazi ukazuju da su i neuvežbane sposobnosti konstitutivni element u njihovom razvoju. Metaanalize svedoče da namensko vežbanje objašnjava skoro trećinu varijanse postignuća u visoko strukturisanim oblastima, ali njegova prediktivna moć smanjuje se porastom složenosti domena i nivoa veštine ispitanog uzorka. Pored toga, dokumentovani su i primeri pojedinaca koji spontano izražavaju neuvežbane sposobnosti u nekom domenu, kao i razvojnu naprednost, brzinu i lakoću u ovladavanju domenom, a koje se ne mogu objasniti namenskim vežbanjem. Da „početna prednost opstaje“ ukazuju nalazi koji pokazuju da sposobnosti prave razliku i među onima koji u istoj meri namenski vežbaju. Na kraju, studije pokazuju da čak i umeren intenzitet vežbe na ranom uzrastu ostavlja traga kako na strukturalne i funkcionalne karateristike mozga tako i na ispoljene sposobnosti i postignuća, što ima važne pedagoške implikacije. Iako razmatrani nalazi jednoglasno svedoče da se, u velikoj meri, može unaprediti aktuelni nivo postignuća, granice unapredivosti ipak postoje. Na to nam ukazuje i izvesna stabilnost postignuća (zadržavanje relativne pozicije u grupi tokom vremena), kao i nemogućnost pojedinaca da samo vežbanjem dostignu najviše domete postignuća. Nalazi skreću pažnju na značaj rane identifikacije darovite dece i uvažavanje njihove razvojne naprednosti u obrazovnom procesu putem obezbeđivanja adekvatne obrazovne podrške.
Ključne reči:
sposobnosti / namensko vežbanje / izuzetna postignuća / pedagoške implikacijeIzvor:
67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea, 2019, 111-112Izdavač:
- Društvo psihologa Srbije
Institucija/grupa
Psihologija / PsychologyTY - CONF AU - Plazinić, Ljiljana AU - Mutavdžin, Dejana AU - Altaras Dimitrijević, Ana PY - 2019 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/5771 AB - Dugo preovlađujući stav u psihologiji darovitosti da na izuzetna postignuća utiču i nasleđe i sredina/iskustvo, krajem 20. veka uzdrmao je Anders Erikson. Njegova smela teza da je dugotrajno namensko vežbanje nužan i dovoljan uslov postizanja superiornih postignuća, u bilo kom domenu ljudske delatnosti, dovela je do ekspanzije radova u kojima se osporava ideja da je dar relevantan za dostizanje ekspertize. Ova teorija pokrenula je i žučnu raspravu sa zagovornicima „tradicionalne” paradigme, čiji predstavnik Fransoa Ganje dar shvata kao izuzetnu prirodnu sposobnost, genetskog porekla, koja je neophodan preduslov da se daljim učenjem i vežbanjem dostignu izuzetna postignuća. Кako se implikacije ova dva viđenja, naročito pedagoške, značajno razlikuju, cilj ovog rada je razmatranje predstavljenih viđenja u svetlu novih empirijskih nalaza, kako bismo dale zasnovan odgovor o ulozi prirodnih sposobnosti i vežbe u razvoju izuzetnih postignuća. Iako pokazuju da namensko vežbanje ima najveći udeo u objašnjenju superiornih postignuća, razmatrani nalazi ukazuju da su i neuvežbane sposobnosti konstitutivni element u njihovom razvoju. Metaanalize svedoče da namensko vežbanje objašnjava skoro trećinu varijanse postignuća u visoko strukturisanim oblastima, ali njegova prediktivna moć smanjuje se porastom složenosti domena i nivoa veštine ispitanog uzorka. Pored toga, dokumentovani su i primeri pojedinaca koji spontano izražavaju neuvežbane sposobnosti u nekom domenu, kao i razvojnu naprednost, brzinu i lakoću u ovladavanju domenom, a koje se ne mogu objasniti namenskim vežbanjem. Da „početna prednost opstaje“ ukazuju nalazi koji pokazuju da sposobnosti prave razliku i među onima koji u istoj meri namenski vežbaju. Na kraju, studije pokazuju da čak i umeren intenzitet vežbe na ranom uzrastu ostavlja traga kako na strukturalne i funkcionalne karateristike mozga tako i na ispoljene sposobnosti i postignuća, što ima važne pedagoške implikacije. Iako razmatrani nalazi jednoglasno svedoče da se, u velikoj meri, može unaprediti aktuelni nivo postignuća, granice unapredivosti ipak postoje. Na to nam ukazuje i izvesna stabilnost postignuća (zadržavanje relativne pozicije u grupi tokom vremena), kao i nemogućnost pojedinaca da samo vežbanjem dostignu najviše domete postignuća. Nalazi skreću pažnju na značaj rane identifikacije darovite dece i uvažavanje njihove razvojne naprednosti u obrazovnom procesu putem obezbeđivanja adekvatne obrazovne podrške. PB - Društvo psihologa Srbije C3 - 67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea T1 - Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza. EP - 112 SP - 111 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_5771 ER -
@conference{ author = "Plazinić, Ljiljana and Mutavdžin, Dejana and Altaras Dimitrijević, Ana", year = "2019", abstract = "Dugo preovlađujući stav u psihologiji darovitosti da na izuzetna postignuća utiču i nasleđe i sredina/iskustvo, krajem 20. veka uzdrmao je Anders Erikson. Njegova smela teza da je dugotrajno namensko vežbanje nužan i dovoljan uslov postizanja superiornih postignuća, u bilo kom domenu ljudske delatnosti, dovela je do ekspanzije radova u kojima se osporava ideja da je dar relevantan za dostizanje ekspertize. Ova teorija pokrenula je i žučnu raspravu sa zagovornicima „tradicionalne” paradigme, čiji predstavnik Fransoa Ganje dar shvata kao izuzetnu prirodnu sposobnost, genetskog porekla, koja je neophodan preduslov da se daljim učenjem i vežbanjem dostignu izuzetna postignuća. Кako se implikacije ova dva viđenja, naročito pedagoške, značajno razlikuju, cilj ovog rada je razmatranje predstavljenih viđenja u svetlu novih empirijskih nalaza, kako bismo dale zasnovan odgovor o ulozi prirodnih sposobnosti i vežbe u razvoju izuzetnih postignuća. Iako pokazuju da namensko vežbanje ima najveći udeo u objašnjenju superiornih postignuća, razmatrani nalazi ukazuju da su i neuvežbane sposobnosti konstitutivni element u njihovom razvoju. Metaanalize svedoče da namensko vežbanje objašnjava skoro trećinu varijanse postignuća u visoko strukturisanim oblastima, ali njegova prediktivna moć smanjuje se porastom složenosti domena i nivoa veštine ispitanog uzorka. Pored toga, dokumentovani su i primeri pojedinaca koji spontano izražavaju neuvežbane sposobnosti u nekom domenu, kao i razvojnu naprednost, brzinu i lakoću u ovladavanju domenom, a koje se ne mogu objasniti namenskim vežbanjem. Da „početna prednost opstaje“ ukazuju nalazi koji pokazuju da sposobnosti prave razliku i među onima koji u istoj meri namenski vežbaju. Na kraju, studije pokazuju da čak i umeren intenzitet vežbe na ranom uzrastu ostavlja traga kako na strukturalne i funkcionalne karateristike mozga tako i na ispoljene sposobnosti i postignuća, što ima važne pedagoške implikacije. Iako razmatrani nalazi jednoglasno svedoče da se, u velikoj meri, može unaprediti aktuelni nivo postignuća, granice unapredivosti ipak postoje. Na to nam ukazuje i izvesna stabilnost postignuća (zadržavanje relativne pozicije u grupi tokom vremena), kao i nemogućnost pojedinaca da samo vežbanjem dostignu najviše domete postignuća. Nalazi skreću pažnju na značaj rane identifikacije darovite dece i uvažavanje njihove razvojne naprednosti u obrazovnom procesu putem obezbeđivanja adekvatne obrazovne podrške.", publisher = "Društvo psihologa Srbije", journal = "67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea", title = "Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza.", pages = "112-111", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_5771" }
Plazinić, L., Mutavdžin, D.,& Altaras Dimitrijević, A.. (2019). Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza.. in 67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea Društvo psihologa Srbije., 111-112. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_5771
Plazinić L, Mutavdžin D, Altaras Dimitrijević A. Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza.. in 67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea. 2019;:111-112. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_5771 .
Plazinić, Ljiljana, Mutavdžin, Dejana, Altaras Dimitrijević, Ana, "Nasleđe ili sredina? Razmatranje stare dileme o poreklu izuzetnih postignuća u svetlu novih empirijskih nalaza." in 67. Kongres psihologa Srbije - Psihologija u novom dobu: izazovi (re)humanizacije - Knjiga rezimea (2019):111-112, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_5771 .