Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context
Abstract
Već je odavno ustanovljeno da antički Roman, kao žanr, uglavnom predstavlja neku vrstu kolaža, načinjenog od raznoraznih književnih aluzija koje se dotiču antičke mitologije, istoriografije, epske poezije i komedije, te da delimično odražava sve ove žanrove istovremeno. Ovaj tip književnih upućivanja veoma prikladno je opisan izrazom "estetika recepcije" (K. Miler). S druge strane, isti literarni postupak se, takođe, u velikoj meri može pripisati i vizantijskim piscima tzv. učenih romana iz 12. veka, budući da je za njih aristotelovsko načelo podražavanja stvarnosti bilo mnogo manje značajno od mimeze književnih dela po sebi. Ovu osobenost romanâ iz doba Komninâ, što je takođe uočeno, dopunjuje još jedna karakteristika, a to je da se u njima može naići i na odraz književnih aluzija preuzetih iz njihovih antičkih uzora. Sva tri u potpunosti sačuvana vizantijska romana - tj. Rodanta i Dosikle Teodora Prodroma, Drosila i Harikle Nikite Evgenijana i Izmina i Izminija Evstatija Makremvolita... - obiluju manje-više jasnim reminiscencijama na istovrsne antičke književne sastave, ali veliki broj takvih aluzija, bolje reći kripto-citata, može se naći naročito u drugopomenutom romanu. Konkretno, reč je o govoru iz šestog pevanja Evgenijanovog spisa, dužine od preko 200 stihova (ovde, kao i kod Prodroma, metar je jampski trimetar, odn. vizantijski dvanaesterac), koji čitaocima iznosi neotesani mladić, po imenu Kalidem, u pokušaju da zavede junakinju romana; da bi to postigao, kao argumente ubeđivanja on upotrebljava širok repertoar čuvenih ljubavnih dogodovština iz klasičnog i helenističkog doba, čije nabrajanje poprima komično dejstvo, imajući u vidu da je ovaj govor zamišljen kao formalna beseda u skladu sa svim pravilima retorike. Najzanimljivija osobenost ovog pasusa je TA da Kalidem ovde, osim Homera, Platona, Museja i Teokrita, neposredno citira ili aludira još i na dva antička, tzv. sofistička romana, koja potiču iz poznorimskog perioda helenske književnosti, a to su Heliodorovi Teagen i Harikleja i Longovi Dafnid i Hloja: njihovi protagonisti, kao i nekoliki sporedni likovi, naime, izričito su upotrebljeni u svojstvu primera, čija je svrha ubeđivanje, u nekoj vrsti poigravanja sa starijom tradicijom žanra. U ovom prilogu učinjen je pokušaj da se ovakav postupak uokvirima antičkog romanesknog žanra dovede u vezu sa ostalim srednjovizantijskim knjiženoistorijskim i književnokritičkim vrednovanjima nekolikih predstavnika istog žanra, koja su iznosile ličnosti takvog značaja kao što je Mihailo Psel, u svom ogledu o Heliodoru i Ahilu Tatiju, ali i neki manje uticajni pisci, kakav je Filip "Filosof", u svom alegorijskom tumačenju Etiopske povesti (pod uslovom da ga poistovetimo sa Filagatom iz Keramija i, time, ovaj njegov opusculum datiramo u 12. stoleće). S druge strane, što se Longovog romana tiče, mnogo je teže naći razlog za ovakvo postupanje, budući da su Dafnid i Hloja daleko ređe komentarisani i da ni izbliza nisu doživeli onako razgranatu rukopisnu predaju kao, primera radi, Heliodor ili Ahil Tatije; ali, čini se verovatnim da je intertekstualna upotreba Longovog spisa od strane Evgenijana bila uslovljena bukolskom atmosferom koja preovladava u Drosili i Hariklu. Konačno, izgleda da nije bezrazložno zaključiti kako Evgenijanovo znatno oslanjanje na teme i motive kod Teokrita odražava početak obnovljenog zanimanja vizantijskih pisaca za bukolsku poeziju, čiji će uticaj u narednim stolećima rasti, prvenstveno zahvaljujući njenom čitanju u alegorijskom ključu .
Nicetas Eugenianus` novel Drosilla and Charicles is the product of mimesis in two ways. First, it is modelled on classical novels and as an imitation of the novel Rhodanthe and Dosicles by Theodore Prodromus. Second, another characteristic is even more important than this change in the established genre. In the work of Prodromus, namely, there are numerous items from classical novel-writers, which were never marked as such. In the Eugenianus` text, however, there are two explicit allusions to a couple of classical novels whose protagonists are mentioned. Since this is a rare instance in Byzantine literature, its characteristics are worth analysing.
Keywords:
mimesis / classical rhetoric / byzantine novel / ancient romanceSource:
Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke, 2019, 48, 165-173Publisher:
- Univerzitet u Beogradu - Filozofski fakultet - Odeljenje za klasične nauke, Beograd
Institution/Community
Klasične nauke / Classical StudiesTY - JOUR AU - Popović, Dušan PY - 2019 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/2701 AB - Već je odavno ustanovljeno da antički Roman, kao žanr, uglavnom predstavlja neku vrstu kolaža, načinjenog od raznoraznih književnih aluzija koje se dotiču antičke mitologije, istoriografije, epske poezije i komedije, te da delimično odražava sve ove žanrove istovremeno. Ovaj tip književnih upućivanja veoma prikladno je opisan izrazom "estetika recepcije" (K. Miler). S druge strane, isti literarni postupak se, takođe, u velikoj meri može pripisati i vizantijskim piscima tzv. učenih romana iz 12. veka, budući da je za njih aristotelovsko načelo podražavanja stvarnosti bilo mnogo manje značajno od mimeze književnih dela po sebi. Ovu osobenost romanâ iz doba Komninâ, što je takođe uočeno, dopunjuje još jedna karakteristika, a to je da se u njima može naići i na odraz književnih aluzija preuzetih iz njihovih antičkih uzora. Sva tri u potpunosti sačuvana vizantijska romana - tj. Rodanta i Dosikle Teodora Prodroma, Drosila i Harikle Nikite Evgenijana i Izmina i Izminija Evstatija Makremvolita - obiluju manje-više jasnim reminiscencijama na istovrsne antičke književne sastave, ali veliki broj takvih aluzija, bolje reći kripto-citata, može se naći naročito u drugopomenutom romanu. Konkretno, reč je o govoru iz šestog pevanja Evgenijanovog spisa, dužine od preko 200 stihova (ovde, kao i kod Prodroma, metar je jampski trimetar, odn. vizantijski dvanaesterac), koji čitaocima iznosi neotesani mladić, po imenu Kalidem, u pokušaju da zavede junakinju romana; da bi to postigao, kao argumente ubeđivanja on upotrebljava širok repertoar čuvenih ljubavnih dogodovština iz klasičnog i helenističkog doba, čije nabrajanje poprima komično dejstvo, imajući u vidu da je ovaj govor zamišljen kao formalna beseda u skladu sa svim pravilima retorike. Najzanimljivija osobenost ovog pasusa je TA da Kalidem ovde, osim Homera, Platona, Museja i Teokrita, neposredno citira ili aludira još i na dva antička, tzv. sofistička romana, koja potiču iz poznorimskog perioda helenske književnosti, a to su Heliodorovi Teagen i Harikleja i Longovi Dafnid i Hloja: njihovi protagonisti, kao i nekoliki sporedni likovi, naime, izričito su upotrebljeni u svojstvu primera, čija je svrha ubeđivanje, u nekoj vrsti poigravanja sa starijom tradicijom žanra. U ovom prilogu učinjen je pokušaj da se ovakav postupak uokvirima antičkog romanesknog žanra dovede u vezu sa ostalim srednjovizantijskim knjiženoistorijskim i književnokritičkim vrednovanjima nekolikih predstavnika istog žanra, koja su iznosile ličnosti takvog značaja kao što je Mihailo Psel, u svom ogledu o Heliodoru i Ahilu Tatiju, ali i neki manje uticajni pisci, kakav je Filip "Filosof", u svom alegorijskom tumačenju Etiopske povesti (pod uslovom da ga poistovetimo sa Filagatom iz Keramija i, time, ovaj njegov opusculum datiramo u 12. stoleće). S druge strane, što se Longovog romana tiče, mnogo je teže naći razlog za ovakvo postupanje, budući da su Dafnid i Hloja daleko ređe komentarisani i da ni izbliza nisu doživeli onako razgranatu rukopisnu predaju kao, primera radi, Heliodor ili Ahil Tatije; ali, čini se verovatnim da je intertekstualna upotreba Longovog spisa od strane Evgenijana bila uslovljena bukolskom atmosferom koja preovladava u Drosili i Hariklu. Konačno, izgleda da nije bezrazložno zaključiti kako Evgenijanovo znatno oslanjanje na teme i motive kod Teokrita odražava početak obnovljenog zanimanja vizantijskih pisaca za bukolsku poeziju, čiji će uticaj u narednim stolećima rasti, prvenstveno zahvaljujući njenom čitanju u alegorijskom ključu . AB - Nicetas Eugenianus` novel Drosilla and Charicles is the product of mimesis in two ways. First, it is modelled on classical novels and as an imitation of the novel Rhodanthe and Dosicles by Theodore Prodromus. Second, another characteristic is even more important than this change in the established genre. In the work of Prodromus, namely, there are numerous items from classical novel-writers, which were never marked as such. In the Eugenianus` text, however, there are two explicit allusions to a couple of classical novels whose protagonists are mentioned. Since this is a rare instance in Byzantine literature, its characteristics are worth analysing. PB - Univerzitet u Beogradu - Filozofski fakultet - Odeljenje za klasične nauke, Beograd T2 - Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke T1 - Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context EP - 173 IS - 48 SP - 165 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_2701 ER -
@article{ author = "Popović, Dušan", year = "2019", abstract = "Već je odavno ustanovljeno da antički Roman, kao žanr, uglavnom predstavlja neku vrstu kolaža, načinjenog od raznoraznih književnih aluzija koje se dotiču antičke mitologije, istoriografije, epske poezije i komedije, te da delimično odražava sve ove žanrove istovremeno. Ovaj tip književnih upućivanja veoma prikladno je opisan izrazom "estetika recepcije" (K. Miler). S druge strane, isti literarni postupak se, takođe, u velikoj meri može pripisati i vizantijskim piscima tzv. učenih romana iz 12. veka, budući da je za njih aristotelovsko načelo podražavanja stvarnosti bilo mnogo manje značajno od mimeze književnih dela po sebi. Ovu osobenost romanâ iz doba Komninâ, što je takođe uočeno, dopunjuje još jedna karakteristika, a to je da se u njima može naići i na odraz književnih aluzija preuzetih iz njihovih antičkih uzora. Sva tri u potpunosti sačuvana vizantijska romana - tj. Rodanta i Dosikle Teodora Prodroma, Drosila i Harikle Nikite Evgenijana i Izmina i Izminija Evstatija Makremvolita - obiluju manje-više jasnim reminiscencijama na istovrsne antičke književne sastave, ali veliki broj takvih aluzija, bolje reći kripto-citata, može se naći naročito u drugopomenutom romanu. Konkretno, reč je o govoru iz šestog pevanja Evgenijanovog spisa, dužine od preko 200 stihova (ovde, kao i kod Prodroma, metar je jampski trimetar, odn. vizantijski dvanaesterac), koji čitaocima iznosi neotesani mladić, po imenu Kalidem, u pokušaju da zavede junakinju romana; da bi to postigao, kao argumente ubeđivanja on upotrebljava širok repertoar čuvenih ljubavnih dogodovština iz klasičnog i helenističkog doba, čije nabrajanje poprima komično dejstvo, imajući u vidu da je ovaj govor zamišljen kao formalna beseda u skladu sa svim pravilima retorike. Najzanimljivija osobenost ovog pasusa je TA da Kalidem ovde, osim Homera, Platona, Museja i Teokrita, neposredno citira ili aludira još i na dva antička, tzv. sofistička romana, koja potiču iz poznorimskog perioda helenske književnosti, a to su Heliodorovi Teagen i Harikleja i Longovi Dafnid i Hloja: njihovi protagonisti, kao i nekoliki sporedni likovi, naime, izričito su upotrebljeni u svojstvu primera, čija je svrha ubeđivanje, u nekoj vrsti poigravanja sa starijom tradicijom žanra. U ovom prilogu učinjen je pokušaj da se ovakav postupak uokvirima antičkog romanesknog žanra dovede u vezu sa ostalim srednjovizantijskim knjiženoistorijskim i književnokritičkim vrednovanjima nekolikih predstavnika istog žanra, koja su iznosile ličnosti takvog značaja kao što je Mihailo Psel, u svom ogledu o Heliodoru i Ahilu Tatiju, ali i neki manje uticajni pisci, kakav je Filip "Filosof", u svom alegorijskom tumačenju Etiopske povesti (pod uslovom da ga poistovetimo sa Filagatom iz Keramija i, time, ovaj njegov opusculum datiramo u 12. stoleće). S druge strane, što se Longovog romana tiče, mnogo je teže naći razlog za ovakvo postupanje, budući da su Dafnid i Hloja daleko ređe komentarisani i da ni izbliza nisu doživeli onako razgranatu rukopisnu predaju kao, primera radi, Heliodor ili Ahil Tatije; ali, čini se verovatnim da je intertekstualna upotreba Longovog spisa od strane Evgenijana bila uslovljena bukolskom atmosferom koja preovladava u Drosili i Hariklu. Konačno, izgleda da nije bezrazložno zaključiti kako Evgenijanovo znatno oslanjanje na teme i motive kod Teokrita odražava početak obnovljenog zanimanja vizantijskih pisaca za bukolsku poeziju, čiji će uticaj u narednim stolećima rasti, prvenstveno zahvaljujući njenom čitanju u alegorijskom ključu ., Nicetas Eugenianus` novel Drosilla and Charicles is the product of mimesis in two ways. First, it is modelled on classical novels and as an imitation of the novel Rhodanthe and Dosicles by Theodore Prodromus. Second, another characteristic is even more important than this change in the established genre. In the work of Prodromus, namely, there are numerous items from classical novel-writers, which were never marked as such. In the Eugenianus` text, however, there are two explicit allusions to a couple of classical novels whose protagonists are mentioned. Since this is a rare instance in Byzantine literature, its characteristics are worth analysing.", publisher = "Univerzitet u Beogradu - Filozofski fakultet - Odeljenje za klasične nauke, Beograd", journal = "Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke", title = "Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context", pages = "173-165", number = "48", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_2701" }
Popović, D.. (2019). Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context. in Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke Univerzitet u Beogradu - Filozofski fakultet - Odeljenje za klasične nauke, Beograd.(48), 165-173. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_2701
Popović D. Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context. in Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke. 2019;(48):165-173. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_2701 .
Popović, Dušan, "Drosilla and Charicles: An instance of the ambivalent classical conception of literary emulation in middle Byzantine context" in Lucida intervalla - prilozi odeljenja za klasične nauke, no. 48 (2019):165-173, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_2701 .