Sakralna topografija i vizuelna kultura na prostoru Kaločko-bačke nadbiskupije od 1000. godine do Mohačke bitke

Abstract

Ova doktorska disertacija posvećena je istraživanju procesa nastanka i razvoja hrišćanske sakralne topografije i vizuelne kulture na teritoriji Kaločko- Bačke nadbiskupije u periodu od 1000. godine, kada je Vajk – Stefan Arpadović krunisan za prvog ugarskog kralja, čime je Ugarska zvanično postala deo hrišćanske ekumene, do Mohačke bitke 1526. godine koja simboliše slom Ugarske države u onakvom obliku u kakvom je do tada postojala. Prvi ugarski kralj, Stefan I Arpadović, zaslužan je za formiranje nezavisne katoličke crkvene organizacije u Ugarskoj, ali je u isti mah u svojoj zemlji dozvoljavao slobodnu aktivnost vizantijskoj crkvi. Uticaji vizantijske crkve bili su naročito jaki na teritorijama južne i istočne Ugarske, koje su se nalazile pod jurisdikcijom Kaločko-bačke nadbiskupije. Nastanak Kaločko-bačke nadbiskupije do danas je ostao nerazjašnjen. Ostalo je nerazjašnjeno i pitanje zbog čega su u Ugarskoj tokom srednjeg veka funkcionisale dve nadbiskupije (Ostrogonska i Kaločko-bačka) i zbog čega je Kaločko-bačka nadbiskupija imala dva sedišta - Kaloču, na severozapadnom delu crkvene županije i Bač u njenom jugozapadnom delu. Mitropolitska vlast Kaločko-bačke nadbiskupije pružala se i na Čanadsku, Varadinsku, Zagrebačku i Transilvansku (Erdeljsku) dijecezu srednjovekovne Ugarske. Od XIII veka bile su joj podređene i misijske biskupije – Sremska, Bosanska i Milkovska u Vlaškoj, te je tako Kaločko-bačka crkvena pokrajina krajem srednjeg veka obuhvatala gotovo čitavu jugoistočnu Ugarsku. U geografskom smislu, istraživanje se pre svega fokusira na prostor Kaločko-bačke arhidijeceze koju su činile teritorije od Kaloče na severu do Zemuna na jugu, i od reke Tise na istoku do Dunava na zapadu. Na prelazu iz XIV u XV vek, kao posledica osmanskih osvajanja na Balkanu, na teritoriju Kaločko-bačke nadbiskupije pristiže sve veći priliv pravoslavnog stanovništva sa Balkana. Na teritoriji celokupne Kaločko-bačke crkvene pokrajine najveći broj pravoslavnog stanovništva činili su Srbi i Rumuni, kao i jedan broj Rutena u istočnim biskupijama. Na teritorijama Kaločko-bačke arhidijeceze, zajedno sa teritorijama iz nje izdojene Sremske biskupije najveći broj pravoslavnog stanovništva činili su etnički Srbi. Odnos imeđu pravoslavnog stanovnštva i zvanične Kaločko-bačke nadbiskupije bio je promenljiv. Bilo je pokušaja preobraćanja stanovništva u latinsku veru, ali je pravoslavno stanovništvo ipak uživalo određenu autonomiju. Paralelan život pravoslavnog i katoličkog stanovništva, stalno preplitanje kulturnih uticaja sa Zapada i sa Istoka odrazili su se na sakralnu topografiju i vizuelnu kulturu ove posebne oblasti. Možda nije preterano reći da je, naročito u periodu od kraja XIV veka do Mohačke bitke 1526. godine, Kaločko-bačka arhidijeceza, kao i celokupna teritorija pod njenom mitropolijskom jurisdikcijom, pored Venecije i južne Italije, bila jedna od najvažnijih zona kontakata između grčkog i latinskog hrišćanstva

This dissertation is dedicated to researching the process of emergence and development of Christian sacral topography and visual culture in the territory of the Archbishopric of Kalocsa–Bacs from the year of 1,000, when Vajk - Stephen Arpad was crowned the first king of Hungary, making Hungary an official part of the Christian ecumene, until The Battle of Mohács in 1526, which symbolizes the collapse of the Hungarian state in the form in which it existed until then. The first Hungarian king, Stephen I of the Arpad Dynasty, is responsible for the establishment of an independent organization of the Catholic Church in Hungary, while at the same time allowing the Byzantine church to act freely in his country. The influence of the Byzantine Church was particularly strong in the territories of southern and eastern Hungary, which were under the jurisdiction of the Archbishopric of Kalocsa–Bacs. The emergence of the Archbishopric of Kalocsa–Bacs is veiled in mystery to this day. It also remains unclear why two archbishoprics existed in Hungary during the Middle Ages ( Esztergom and Kalocsa–Bacs) and why the Archbishopric of Kalocsa–Bacs had two seats – Kalocsa, in the north-western part of the archdiocese and Bacs in the south-western part. The Metropolitan authority of the Archbishopric of Kalocsa–Bacs also extended to the Csanád, Varadin, Zagreb and Transylvanian (Erdély) bishoprics of medieval Hungary. From XIII century, the missionary bishoprics of Srem, Bosnia and Milcov in Wallachia also submitted, and thus by the end of the Middle Ages, the Kalocsa–Bacs ecclesiastical province encompassed nearly all of southeastern Hungary. Geographically, the research focuses primarily on the area of the Kalocsa–Bacs Archdiocese, which consisted of the territories from Kalocsa in the north to Zemun in the south, and from the river Tisa in the east to the Danube in the west. At the turn of the fourteenth and fifteenth centuries, as a consequence of the Ottoman conquests in the Balkans, there was an increasing influx of Orthodox settlers from the Balkans to the territory of the Kalocsa–Bacs Archbishopric. On the territory of the Kalocsa– Bacs church province, the majority of the Orthodox population was comprised of Serbs, Romanians, and a number of Ruthenians in the eastern dioceses. In the territories of the Kalocsa–Bacs archdiocese, together with the territories of the Srem diocese, which was separated from it, the largest number of the Orthodox population consisted of ethnic Serbs. The relationship between the Orthodox population and the official Archbishopric of Kalocsa–Bacs was liable to change. There were attempts to convert the population to the Latin faith, but the Orthodox population still enjoyed some autonomy. The parallel life of the Orthodox and the Catholic populations, the constant intertwining of cultural influences from the West and from the East, reflected on the sacral topography and visual culture of this particular area. It would probably be no exaggeration to say that, particularly between the end of XIV century and the Battle of Mohács in 1526, the Kalocsa–Bacs Archdiocese, along with the entire territory under the metropolitan jurisdiction of the Archbishop of Kalocsa- Bacs, in addition to Venice and southern Italy, was one of the most important zones of contact between the Greek and Latin Christianity