Govoreći isti ili različite jezike - omoglottoi, eteroglottoi i diglottoi u Strabonovoj Geografiji

Abstract

Mediteranski svet je u eposi Rimskog carstva postigao političko i kulturno jedinstvo kakvo nije ni pre ni posle zabeleženo u njegovoj istoriji. Pod rimskom vlašću odvijao se i živ proces romanizacije i helenizacije u različitim provincijama Carstva. Za razliku od političkog procesa koji je doveo do vojne i političke dominacije Rima, proces helenizacije i romanizacije može se posmatrati, pre svega, kao kulturni fenomen. Usvajajući latinski ili grčki jezik i kulturu (grčki ponajviše u provincijama na Istoku), pokoreni domoroci nisu automatski postajali Rimljani ili Heleni, već su, naprotiv, često i na taj način jačali svoje lokalno rodoljublje i postajali svesni sopstvene posebnosti. Kako je jezik jedan od osnovnih i najjasnije uočljivih elemenata posebnosti svakog naroda, domicilno stanovništvo nije zaboravilo svoj jezik, već ga je u novonastalim okolnostima ljubomorno čuvalo i isticalo. Svedok vremena u kome je proces helenizacije i romanizacije bio u punom zamahu je svakako Strabon iz Amasije na Pontu, autor monumentalne Geografije u 17 knjiga, koja daje opsežan prikaz kako grčko-rimskog tako i sveg ostalog poznatog sveta negde na početku Principata. Strabonovo voluminozno delo prava je riznica znanja o različitim narodima njihovim običajima, religiji, kulturi, jeziku. Spajajući znanja i interesovanja jednog istoričara, geografa, ali i filozofa, Strabon je dao dragoceni doprinos poznavanju različitih naroda koji su živeli u okviru Rimske imperije, ali i na njenim obodima. Pitanja u vezi sa jezicima kojima su se služili pojedini narodi i plemena morali su prirodno zainteresovati učenog pisca iz Amasije. Obrazovan u grčkom duhu, Strabon kao i njegovi književni uzori, od Homera na dalje, na sve one narode i pojedince koji ne govore ili se dobro ne služe grčkim jezikom gleda kao na varvare. Strogo uzevši, ta bi se konstatacija morala primeniti i na Rimljane. Međutim, kao veliki poštovalac Avgustove politike, Strabon je svestan činjenice da je rimska vlast na mnoge narode, naročito one na Zapadu, delovala blagotvorno i da romanizacija, kao i helenizacija, predstavlja promenu na bolje u civilizacijskom smislu. S druge strane, Strabon je u svom delu pokazao zavidno znanje i obaveštenost kada je reč o jezicima koji su govoreni širom Rimskog carstva. Za Helene je zajednički jezik bio jedna od najvažnijih odrednica etničke svesti i samosvesti i temeljnih vrednosti koje čine Helene da budu to što jesu. Sasvim je onda razumljivo da su Heleni OMOGLOTTOI, to jest da govore jednim istim jezikom, što je jedno od njihovih najvažnijih obeležja. To ni za Strabona nije sporno. Međutim, daleko su zanimljivija ona mesta u Geografiji gde Strabon druge, varvarske narode dovodi u vezu obeležvajući ih da su OMOGLWTTOI, to jest da govore istim jezikom, u slučajevima kada želi da naglasi jezičko srodstvo dva ili više naroda plemena, etničke grupe, odnosno kao ETEROGLWTTOI, kada hoće da istakne posebnosti i bitne jezičke razlike među njima. Samo na jednom mestu u Geografiji Strabon koristi i pojam DIGLWTTOI za one narode i plemena koja međusobno komuniciraju na dva jezika, govoreći o sličnostima u odevanju običajima i jeziku kod stanovnika severozapadnih delova Grčke naseljenih između gornjomakedonskih plemena i ostrva Korkire (Krfa). Veliko znanje i samopouzdanje Strabon očekivano pokazuje kada, na primer, govori o jezičkoj slici Male Azije, ali su mu, što je naročito interesantno, dobro poznate i sličnosti ili razlike u jeziku kod naroda u Italiji, Galiji i drugim krajevima na Zapadu. Izvesnu nesigurnost razumljivo pokazuje kada govori o krajevima koji su se nalazili na obodima grčko-rimskog sveta, a koje nije sam posetio i o kojima nije mogao pronaći dovoljno podataka u svojim izvorima. Tako i govori da su, na primer, Geti i Dačani na prostoru oko reke Dunava OMOGLOTTOI, odnosno da govore jednim istim jezikom, a da su, s druge strane brojni narodi, njih više od sedamdeset na broju, naseljeni na području oko planine Kavkaza iznad Crnog mora i stare gråke naseobine Dioskurije (moderna Gruzija i Abhazija), svi ETEROGLWTTOI, to jest da govore zasebnim jezicima. I pored ovakvih primera, usudićemo se ipak da kažemo da su Strabonova znanja o različitim jezicima korišćenim u starini bila znatna, iako on sam nije dobro poznavao i koristio nijedan drugi jezik izuzev grčkog. U tom pogledu mu čak ni moderni naučnici ne mogu staviti mnogo prigovora. Tu Strabon može u velikoj meri da zahvali svojim izvorima, ali i neospornoj ličnoj naučnoj znatiželji, ispitivanju i interesovanju koje je dosledno pokazivao prema ovim pitanjima. Na taj način nam je, možda bolje nego ijedan drugi sačuvani antički pisac, dočarao jezičko i etničko šarenilo koje je postojalo u okvirima Rimskog carstva.

This paper deals with geographer Strabo's interest in languages spoken by the different peoples living within the Roman Empire. Terms OMOGLOTTOI (speaking the same language), ETEROGLOTTOI (speaking the other, i.e. foreign language) and DIGLOTTOI (speaking two languages, bilingual) have been analysed in the context in which they appear in Strabo's Geography, as well as author's general attitude towards these problems and the meanings of homoglossia heteroglossia and diglossia.