Zašto dihotomije između urođenih i stečenih osobina kao i između afektivnih i kognitivnih kapaciteta opstaju u savremenim razvojnim teorijama - slučaj empatije

Abstract

Cilj ovog rada je da preispita zašto su dihotomije između urođenih i stečenih osobina kao i između kognitivnih i afektivnih kapaciteta i dalje prisutne u savremenim teorijama o empatiji i zašto mnogi teoretičari i dalje drže da su takve dihotomije neophodne. Prvi deo rada biće posvećen kratkom pregledu psiholoških teorija o empatiji, dok će se drugi deo rada baviti razlozima zbog kojih su gorepomenute dihotomije i dalje prisutne u ovim teorijama. Cilj mi je da pokažem da razloge za opstanak ovih dihotomija možemo naći u kartezijanskoj slici uma, emocija i prirode komunikacije koju teorije o empatiji prećutno podrazumevaju. Zbog kartezijanskih pretpostavki fenomen empatije je u savremenim teorijama blisko povezan sa kartezijanskim problemom tuđih svesti. Tačnije, dihotomije između stečenih i urođenih osobina i između kognitivnih i afektivnih kapaciteta se javljaju kao rešenje kartezijanskog problema u ovim teorijama. Moj cilj je da pokažem da ćemo, ukoliko napustimo problem tuđih svesti, biti u poziciji da napustimo i ove dihotomije. Na kraju rada ću ukratko preispitati šta bi tačno značilo napuštanje kartezijanskog okvira kao i kakve bi to implikacije imalo za naše razumevanje empatije.

The goal of this paper is to reveal why the affective/cognitive and the nature/ nurture dichotomy are still present in the literature on empathy and why most of the theoreticians find them appealing. In the first part of the paper I will provide a short overview of the psychological theories of empathy, while in the second part I will turn to the reasons that keep the affective/cognitive and the nature/nurture dichotomies alive in these theories. I will argue that such reasons could be found in the underlying Cartesian picture of mind, emotions and the nature of communication, that most of the contemporary developmental theories implicitly accept. As a result of these assumptions, the phenomenon of empathy within these theories is closely tied to the Cartesian epistemological problem of other minds. My goal is to show that the aforementioned dichotomies are part of the solution of this particular Cartesian problem and if we abandon the problem we will be in a position to abandon these dichotomies. Finally, at the end of the paper I will explore what it would mean to step outside of the Cartesian boundaries and what kind of implications that would have for our understanding of empathy.