Čemu 'stanja u duši' nalikuju? Aristotelova teorija jezičkog znaka

Abstract

U ovom radu podrobno ću raspravljati o tome kako Aristotel razrešava polemiku između konvencionalizma i naturalizma kada je reč o teoriji imenovanja. U uvodnim rečenicama njegovog spisa O tumačenju Aristotel tvrdi da je odnos između zvukova, koji označavaju i označenog sadržaja arbitraran, dok 'stanja u duši' nalikuju imenovanim stvarima. Moja je teza da ta stanja treba, pre svega, razumeti kao misli, koje nalikuju stvari na taj način što su u stanju da izraze unutrašnje forme u ovim predmetima koje postoje van nas.

In this paper, I will discuss in detail how Aristotle reconciles the polemic between conventionalism and naturalism in the theory of naming. In the opening sentences of the De Interpretatione, he claims that the relationship between signifying sounds and signified content is arbitrary, while the one between 'affections in the soul' and non-mental objects, which exist independently of us, is explained in terms of likeness. I will argue that these 'affections' are primarily thoughts, which resemble external entities by thoughts being able to conceive of the immanent forms in these external objects.