Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања.
Књига (Објављена верзија)
Метаподаци
Приказ свих података о документуАпстракт
„Ovo nisam ja, nisam valjda ovo ja, izgleda da sam to ipak ja“ – verovatno smo svi barem jednom pomislili gledajući stare fotografije koje
nas suočavaju sa neobičnim modnim odlukama, telesnim pozama i izrazima lica za koje smo verovali da su baš kako treba. U ovoj situaciji nije
neobično što nam se ukus promenio, neobično je to što smo zaboravili
da je ikada bio drugačiji. Neobično je to što nam sećanje signalizira da
sasvim tačno znamo ko smo bili i čini osnovu onoga što jesmo i što
ćemo biti, a da ipak nije tako savršen zapis naše prošlosti. U ovoj knjizi ćemo se baviti greškama u sećanju, ali i zastupati stav da su nam
greške, kao i zaboravljanje, zapravo neophodne i korisne.
Pravićemo, gde god je to smisleno, paralele između ličnog, autobiografskog, i kolektivnog sećanja – deljenih reprezentacija prošlosti
grupa kojima pripadamo. Kao što nas fotografije ili dnevnici neumoljivo
podsećaju na ono što je zaista bilo, tako nas istorijski izvori suočavaju
sa izmenama koje smo u... kolektivnom sećanju napravili. U ovim paralelama fokusiraćemo se na sličnosti u mehanizmima izmene sećanja, kao
i na sličnosti u funkcijama tih izmena. Ovo nikako ne znači da među ova
dva tipa sećanja ne postoje značajne razlike – u akademskoj literaturi
sporenja počinju već oko toga da li se kolektivno sećanje i može nazvati
sećanjem, da li se grupa može smatrati akterom u sećanjima i da li ta
deljena sećanja treba proučavati na individualnom nivou ili kroz artefakte nastale u društvu. Na jednom nivou, međutim, korisno je uočiti i
kako isti motivi mogu delovati u pravcu izmene upamćenog sadržaja i u
autobiografskom i u kolektivnom sećanju.
Iako se ovom problemu u knjizi prilazi iz ugla socijalne psihologije
i većinom citira socijalnopsihološka literatura, on se može posmatrati
kao zajednički problem psihologije ličnosti, kognitivne psihologije i socijalne psihologije. Pamćenje, kao fundamentalni kognitivni proces, jedna
je od centralnih tema kognitivne psihologije; slika o sebi i autobiografska sećanja kao centar stabilnog identiteta proučavaju se u psihologiji
ličnosti; odnos kognitivnih procesa i motiva, kognitivne pristrasnosti
u opažanju sebe i drugih uglavnom je u domenu socijalno-kognitivnih
istraživanja. Predmet proučavanja socijalne kognicije definiše se pomoću polova: od selfa do kulture (Fiske & Taylor, 2013). Samosaznavanje
se posmatra kao prvi i osnovni oblik socijalnog saznanja, a pristrasnosti koje ispoljavamo u odnosu na sebe vrlo često ispoljavamo i u odnosu na grupe kojima pripadamo. Pored tehnika izučavanja pamćenja
i prisećanja, preuzetih velikim delom iz kognitivne psihologije, veliki
broj tehnika preuzima se iz oblasti socijalne percepcije − istraživanja
opažanja drugih i pamćenja aktivnosti drugih, i primenjuje na opažanje
sebe i pamćenja sopstvenih aktivnosti. Dalje, problemi kojima se knjiga
bavi su istovremeno i antropološki, sociološki, politikološki. A onda i ne
samo naučni, već i umetnički. Sva ova složenost zahteva da se mnogi
aspekti izostave, i mnogi značajno pojednostave; čitalac će morati da
pristane na ove kompromise.
Ovaj tekst je pisan sa idejom da sa socijalnopsihološkim istraživanjima pamćenja upozna sve čitaoce koji su razmišljali i u svom iskustvu
prepoznali izmene u sećanju i tražili razloge za njih. Takođe je namenjen
i studentima psihologije koje zanima ova tema i istraživačima pamćenja
iz drugih disciplina. Organizovan je tako da se u prvom poglavlju definišu autobiografsko i kolektivno sećanje, njihova anatomija i mehanizmi. U drugom se ilustruje da savršeno pamćenje ne postoji i da je
sećanje mnogo više rekonstrukcija nego reprodukcija prošlosti, a zatim
postavlja pitanje i da li bi savršeno pamćenje trebalo da postoji, kao i
koja je uloga zaboravljanja. U trećem poglavlju se ukazuje na funkcionalnost pamćenja i grešaka u pamćenju. Pritom se fokusira na procese
ulepšavanja prošlosti, na njihovu ulogu u regulaciji emocija i održavanju
pozitivne slike o sebi i grupama kojima pripadamo. I ovde je važno reći
da ovo nije jedina vrsta sistemske izmene ličnog i kolektivnog sećanja
– nekada se upravo strateški pamte negativni događaji ili se traumatski
teže zaboravljaju. Funkcije sličnih procesa takođe ne moraju biti slične
u domenu ličnog i kolektivnog. To ilustruje četvrto poglavlje na primeru
nostalgije, koja se sagledava kao adaptivni mehanizam za pojedinca, ali
često je destruktivna za društvo. Konačno, u poslednjem poglavlju se
daje pregled mogućih oblasti primene nalaza istraživanja o greškama
u pamćenju. Dok je jednoj grupi preporuka u osnovi ideja da greške
treba korigovati ili ih barem osvestiti i uračunati u odlučivanje, drugoj
je u osnovi ideja da, s obzirom na njihovu funkcionalnost, greške treba
iskoristiti za unapređenje lične dobrobiti i dobrobiti društva. Na kraju
svakog poglavlja dati su primeri književnih ili filmskih dela u kojima se
obrađuju centralni problemi pomenuti u njemu, po sasvim pristrasnom
izboru autorke.
Кључне речи:
сећање / колективно сећање / аутобиографско сећање / пристрасностиИзвор:
Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања, 2022Издавач:
- Institut za psihologiju Filozofski fakultet Univerzitet u Beogradu
Институција/група
Psihologija / PsychologyTY - BOOK AU - Žeželj, Iris PY - 2022 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/3903 AB - „Ovo nisam ja, nisam valjda ovo ja, izgleda da sam to ipak ja“ – verovatno smo svi barem jednom pomislili gledajući stare fotografije koje nas suočavaju sa neobičnim modnim odlukama, telesnim pozama i izrazima lica za koje smo verovali da su baš kako treba. U ovoj situaciji nije neobično što nam se ukus promenio, neobično je to što smo zaboravili da je ikada bio drugačiji. Neobično je to što nam sećanje signalizira da sasvim tačno znamo ko smo bili i čini osnovu onoga što jesmo i što ćemo biti, a da ipak nije tako savršen zapis naše prošlosti. U ovoj knjizi ćemo se baviti greškama u sećanju, ali i zastupati stav da su nam greške, kao i zaboravljanje, zapravo neophodne i korisne. Pravićemo, gde god je to smisleno, paralele između ličnog, autobiografskog, i kolektivnog sećanja – deljenih reprezentacija prošlosti grupa kojima pripadamo. Kao što nas fotografije ili dnevnici neumoljivo podsećaju na ono što je zaista bilo, tako nas istorijski izvori suočavaju sa izmenama koje smo u kolektivnom sećanju napravili. U ovim paralelama fokusiraćemo se na sličnosti u mehanizmima izmene sećanja, kao i na sličnosti u funkcijama tih izmena. Ovo nikako ne znači da među ova dva tipa sećanja ne postoje značajne razlike – u akademskoj literaturi sporenja počinju već oko toga da li se kolektivno sećanje i može nazvati sećanjem, da li se grupa može smatrati akterom u sećanjima i da li ta deljena sećanja treba proučavati na individualnom nivou ili kroz artefakte nastale u društvu. Na jednom nivou, međutim, korisno je uočiti i kako isti motivi mogu delovati u pravcu izmene upamćenog sadržaja i u autobiografskom i u kolektivnom sećanju. Iako se ovom problemu u knjizi prilazi iz ugla socijalne psihologije i većinom citira socijalnopsihološka literatura, on se može posmatrati kao zajednički problem psihologije ličnosti, kognitivne psihologije i socijalne psihologije. Pamćenje, kao fundamentalni kognitivni proces, jedna je od centralnih tema kognitivne psihologije; slika o sebi i autobiografska sećanja kao centar stabilnog identiteta proučavaju se u psihologiji ličnosti; odnos kognitivnih procesa i motiva, kognitivne pristrasnosti u opažanju sebe i drugih uglavnom je u domenu socijalno-kognitivnih istraživanja. Predmet proučavanja socijalne kognicije definiše se pomoću polova: od selfa do kulture (Fiske & Taylor, 2013). Samosaznavanje se posmatra kao prvi i osnovni oblik socijalnog saznanja, a pristrasnosti koje ispoljavamo u odnosu na sebe vrlo često ispoljavamo i u odnosu na grupe kojima pripadamo. Pored tehnika izučavanja pamćenja i prisećanja, preuzetih velikim delom iz kognitivne psihologije, veliki broj tehnika preuzima se iz oblasti socijalne percepcije − istraživanja opažanja drugih i pamćenja aktivnosti drugih, i primenjuje na opažanje sebe i pamćenja sopstvenih aktivnosti. Dalje, problemi kojima se knjiga bavi su istovremeno i antropološki, sociološki, politikološki. A onda i ne samo naučni, već i umetnički. Sva ova složenost zahteva da se mnogi aspekti izostave, i mnogi značajno pojednostave; čitalac će morati da pristane na ove kompromise. Ovaj tekst je pisan sa idejom da sa socijalnopsihološkim istraživanjima pamćenja upozna sve čitaoce koji su razmišljali i u svom iskustvu prepoznali izmene u sećanju i tražili razloge za njih. Takođe je namenjen i studentima psihologije koje zanima ova tema i istraživačima pamćenja iz drugih disciplina. Organizovan je tako da se u prvom poglavlju definišu autobiografsko i kolektivno sećanje, njihova anatomija i mehanizmi. U drugom se ilustruje da savršeno pamćenje ne postoji i da je sećanje mnogo više rekonstrukcija nego reprodukcija prošlosti, a zatim postavlja pitanje i da li bi savršeno pamćenje trebalo da postoji, kao i koja je uloga zaboravljanja. U trećem poglavlju se ukazuje na funkcionalnost pamćenja i grešaka u pamćenju. Pritom se fokusira na procese ulepšavanja prošlosti, na njihovu ulogu u regulaciji emocija i održavanju pozitivne slike o sebi i grupama kojima pripadamo. I ovde je važno reći da ovo nije jedina vrsta sistemske izmene ličnog i kolektivnog sećanja – nekada se upravo strateški pamte negativni događaji ili se traumatski teže zaboravljaju. Funkcije sličnih procesa takođe ne moraju biti slične u domenu ličnog i kolektivnog. To ilustruje četvrto poglavlje na primeru nostalgije, koja se sagledava kao adaptivni mehanizam za pojedinca, ali često je destruktivna za društvo. Konačno, u poslednjem poglavlju se daje pregled mogućih oblasti primene nalaza istraživanja o greškama u pamćenju. Dok je jednoj grupi preporuka u osnovi ideja da greške treba korigovati ili ih barem osvestiti i uračunati u odlučivanje, drugoj je u osnovi ideja da, s obzirom na njihovu funkcionalnost, greške treba iskoristiti za unapređenje lične dobrobiti i dobrobiti društva. Na kraju svakog poglavlja dati su primeri književnih ili filmskih dela u kojima se obrađuju centralni problemi pomenuti u njemu, po sasvim pristrasnom izboru autorke. PB - Institut za psihologiju Filozofski fakultet Univerzitet u Beogradu T2 - Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања T1 - Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања. UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_3903 ER -
@book{ author = "Žeželj, Iris", year = "2022", abstract = "„Ovo nisam ja, nisam valjda ovo ja, izgleda da sam to ipak ja“ – verovatno smo svi barem jednom pomislili gledajući stare fotografije koje nas suočavaju sa neobičnim modnim odlukama, telesnim pozama i izrazima lica za koje smo verovali da su baš kako treba. U ovoj situaciji nije neobično što nam se ukus promenio, neobično je to što smo zaboravili da je ikada bio drugačiji. Neobično je to što nam sećanje signalizira da sasvim tačno znamo ko smo bili i čini osnovu onoga što jesmo i što ćemo biti, a da ipak nije tako savršen zapis naše prošlosti. U ovoj knjizi ćemo se baviti greškama u sećanju, ali i zastupati stav da su nam greške, kao i zaboravljanje, zapravo neophodne i korisne. Pravićemo, gde god je to smisleno, paralele između ličnog, autobiografskog, i kolektivnog sećanja – deljenih reprezentacija prošlosti grupa kojima pripadamo. Kao što nas fotografije ili dnevnici neumoljivo podsećaju na ono što je zaista bilo, tako nas istorijski izvori suočavaju sa izmenama koje smo u kolektivnom sećanju napravili. U ovim paralelama fokusiraćemo se na sličnosti u mehanizmima izmene sećanja, kao i na sličnosti u funkcijama tih izmena. Ovo nikako ne znači da među ova dva tipa sećanja ne postoje značajne razlike – u akademskoj literaturi sporenja počinju već oko toga da li se kolektivno sećanje i može nazvati sećanjem, da li se grupa može smatrati akterom u sećanjima i da li ta deljena sećanja treba proučavati na individualnom nivou ili kroz artefakte nastale u društvu. Na jednom nivou, međutim, korisno je uočiti i kako isti motivi mogu delovati u pravcu izmene upamćenog sadržaja i u autobiografskom i u kolektivnom sećanju. Iako se ovom problemu u knjizi prilazi iz ugla socijalne psihologije i većinom citira socijalnopsihološka literatura, on se može posmatrati kao zajednički problem psihologije ličnosti, kognitivne psihologije i socijalne psihologije. Pamćenje, kao fundamentalni kognitivni proces, jedna je od centralnih tema kognitivne psihologije; slika o sebi i autobiografska sećanja kao centar stabilnog identiteta proučavaju se u psihologiji ličnosti; odnos kognitivnih procesa i motiva, kognitivne pristrasnosti u opažanju sebe i drugih uglavnom je u domenu socijalno-kognitivnih istraživanja. Predmet proučavanja socijalne kognicije definiše se pomoću polova: od selfa do kulture (Fiske & Taylor, 2013). Samosaznavanje se posmatra kao prvi i osnovni oblik socijalnog saznanja, a pristrasnosti koje ispoljavamo u odnosu na sebe vrlo često ispoljavamo i u odnosu na grupe kojima pripadamo. Pored tehnika izučavanja pamćenja i prisećanja, preuzetih velikim delom iz kognitivne psihologije, veliki broj tehnika preuzima se iz oblasti socijalne percepcije − istraživanja opažanja drugih i pamćenja aktivnosti drugih, i primenjuje na opažanje sebe i pamćenja sopstvenih aktivnosti. Dalje, problemi kojima se knjiga bavi su istovremeno i antropološki, sociološki, politikološki. A onda i ne samo naučni, već i umetnički. Sva ova složenost zahteva da se mnogi aspekti izostave, i mnogi značajno pojednostave; čitalac će morati da pristane na ove kompromise. Ovaj tekst je pisan sa idejom da sa socijalnopsihološkim istraživanjima pamćenja upozna sve čitaoce koji su razmišljali i u svom iskustvu prepoznali izmene u sećanju i tražili razloge za njih. Takođe je namenjen i studentima psihologije koje zanima ova tema i istraživačima pamćenja iz drugih disciplina. Organizovan je tako da se u prvom poglavlju definišu autobiografsko i kolektivno sećanje, njihova anatomija i mehanizmi. U drugom se ilustruje da savršeno pamćenje ne postoji i da je sećanje mnogo više rekonstrukcija nego reprodukcija prošlosti, a zatim postavlja pitanje i da li bi savršeno pamćenje trebalo da postoji, kao i koja je uloga zaboravljanja. U trećem poglavlju se ukazuje na funkcionalnost pamćenja i grešaka u pamćenju. Pritom se fokusira na procese ulepšavanja prošlosti, na njihovu ulogu u regulaciji emocija i održavanju pozitivne slike o sebi i grupama kojima pripadamo. I ovde je važno reći da ovo nije jedina vrsta sistemske izmene ličnog i kolektivnog sećanja – nekada se upravo strateški pamte negativni događaji ili se traumatski teže zaboravljaju. Funkcije sličnih procesa takođe ne moraju biti slične u domenu ličnog i kolektivnog. To ilustruje četvrto poglavlje na primeru nostalgije, koja se sagledava kao adaptivni mehanizam za pojedinca, ali često je destruktivna za društvo. Konačno, u poslednjem poglavlju se daje pregled mogućih oblasti primene nalaza istraživanja o greškama u pamćenju. Dok je jednoj grupi preporuka u osnovi ideja da greške treba korigovati ili ih barem osvestiti i uračunati u odlučivanje, drugoj je u osnovi ideja da, s obzirom na njihovu funkcionalnost, greške treba iskoristiti za unapređenje lične dobrobiti i dobrobiti društva. Na kraju svakog poglavlja dati su primeri književnih ili filmskih dela u kojima se obrađuju centralni problemi pomenuti u njemu, po sasvim pristrasnom izboru autorke.", publisher = "Institut za psihologiju Filozofski fakultet Univerzitet u Beogradu", journal = "Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања", title = "Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања.", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_3903" }
Žeželj, I.. (2022). Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања.. in Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања Institut za psihologiju Filozofski fakultet Univerzitet u Beogradu.. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_3903
Žeželj I. Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања.. in Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања. 2022;. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_3903 .
Žeželj, Iris, "Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања." in Прошлост које није било. Како улепшавамо лична и колективна сећања (2022), https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_3903 .