Hume, Dialogues and Harmony of the Universe

Abstract

This paper provides epistemological support for one of Hume’s numerous critiques of the teleological arguments for God’s existence. Hume explores the following question: can we explain the observed harmony of the universe without appealing to the work of an intelligent creator? The answer, presented through the character of Philo, appears to be positive. I will try to defend this position. Following Hume’s theory of space, and exploring the relation between ideas of the whole and relation, I will show the universe can be seen as finite space with definite numbers of parts which are spatially and causally interconnected. Because all changes occur on the basis of Hume’s principle of causation, we can say the harmony of the universe is established and maintained precisely because of the changes happening on the basis of causation. If this is the case, the role of the intelligent creator appears to be redundant.

Ovaj rad pruža epistemološku podršku jednoj od Hjumovih mnogobrojnih kritika teleoloških argumenata za postojanje Boga. Hjum razmatra sledeće pitanje: da li možemo objasniti opažljivu harmoniju univerzuma bez pozivanja na delovanje inteligentnog tvorca? Odgovor je predstavljen kroz lik Filona i on je, čini se, pozitivan. Pokušaću da odbranim ovaj stav. Razmatrajući Hjumovu teoriju prostora i analizirajući relaciju između ideja celine i relacije, pokazaću da se univerzum može posmatrati kao konačan prostor sa određenim, konačnim brojem delova koji su međusobno povezani prostornim i uzročnim relacijama. Ukoliko se sve promene dešavaju na osnovu Hjumovog principa uzročnosti, možemo reći da se harmonija univerzuma uspostavlja i održava upravo zahvaljujući promenama koje su bazirane na ovom principu. No, ako je to slučaj, uloga inteligentnog tvorca postaje suvišna.