Kako, zašto i za koga? Savremeno sakupljanje, pandemija i digitalni depoi

Abstract

Muzejske prakse savremenog sakupljanja aktivno se razvijaju još od druge polovine XX veka. Zahvaljujući radu COMCOL-a (Međunarodnog ICOM-ovog komiteta za sakupljanje) etički principi sakupljanja savremenog trenutka dospevaju u centar pažnje, jasno ukazujući na drastične lokalne razlike u sistemskom definisanju procesa valorizacije sadašnjice. Takvo stavljanje fokusa na savremeni trenutak nužno otvara pitanje društvene uloge baštinskih institucija i samim tim načina sakupljanja predmeta, što postaje izrazito vidljivo u trenutku suočavanja sa pandemijom i neizvesnošću 2020. godine. Najčešći vid pokušaja da se odgovori na potrebe publike bile su participativne metode. Postavlja se pitanje zašto se participativni projekti savremenog sakupljanja pojavljuju upravo u trenutku dominacije digitalne komunikacije. Da li je njihova masovnost posledica potrebe institucija da očuvaju svoj značaj u trenutku zatvorenosti fizičkih prostora ili se domen digitalnog percipira kao najmanje problematičan način za participativnu sakupljačku delatnost? Da li pogrešno razumemo digitalne kolekcije kao bezgranične depoe koji omogućavaju muzealizaciju nebrojenih predmeta bez nužne valorizacije?

Contemporary collecting is continuously developed since the second half of 20th century. Ethical principles of such practices were finally fully emphasized with inauguration of COMCOL, aiming to disclose local differences in museological valorisation of the contemporary and to open the question of social relevance of heritage institutions. The moment of crisis brought by the pandemic and the turbulent year of 2020 made this issue even more urgent. Most common path of responding to the needs and demands of audiences was developing of participative projects. However, the question is why such projects appear in these numbers now when the absolute dominance of digital communication is clear? Is this a direct result of wanting to maintain institutional relevance when physical spaces are closed for the public? Or is digital realm still perceived as a less problematic space for participatory collecting? Are digital collections misunderstood for limitless depots that allow musealisation to occur without the needed valorization?