REFF - Faculty of Philosophy Repository
University of Belgrade - Faculty of Philosophy
    • English
    • Српски
    • Српски (Serbia)
  • English 
    • English
    • Serbian (Cyrillic)
    • Serbian (Latin)
  • Login
View Item 
  •   REFF
  • Istorija / History
  • Radovi istraživača / Researcher's publications - Odeljenje za istoriju
  • View Item
  •   REFF
  • Istorija / History
  • Radovi istraživača / Researcher's publications - Odeljenje za istoriju
  • View Item
JavaScript is disabled for your browser. Some features of this site may not work without it.

Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja

The counting of the dead enemy's hands

Thumbnail
2003
412.pdf (1.375Mb)
Authors
Stefanović, Danijela
Article (Published version)
Metadata
Show full item record
Abstract
Mr mšc Imenemhab navodi u svojoj biografiji da je, dok je Tutmes III lovio krdo od 120 slonova u Niu, on ulovio "najvećeg među njima i odsekao mu drt (šaku) dok je još bio živ"; zbog hrabrosti vladar ga je nagradio zlatom i odećom. Imenemhabov podvig u lovu ukazuje na praksu karakterističnu za vojne pohode Novog carstva - odsecanje šaka mrtvim neprijateljima. Na osnovu ikonografije i pisanih izvora XVIII, XIX i XX dinastije, mogu se pratiti tri etape pomenutog ratnog običaja: samo odsecanje šaka, nošenje šaka i brojanje šaka. Zapaža se da je poraženom neprijatelju šaka odsecana u dva slučaja tokom same bitke ili pri zarobljavanju. U oba slučaja neprijateljski vojnik je već bio mrtav. Odsečena šaka neprijatelja bila je dokaz vojničke hrabrosti, neka vrsta trofeja i to bi mogao da bude i uzrok praktikovanja ovog običaja. Pomenuto objašnjenje prihvatljivo je za period XVIII dinastije, jer je broj odsečenih šaka, beleženih u izvorima, mali i tretirane su kao pravi trofeji. Od vremena XIX d...inastije odsecanje šaka moglo bi da ima još nekoliko razloga. Još uvek se može govoriti o dokazu vojničke hrabrosti. Međutim, odsecanje šake poginulom neprijatelju više nije bilo tako ekskluzivan podvig. Koliko je poznato, ne postoji ni jedan vojnik iz vremena XVIII dinastije, nagrađen samo zato što je odsekao šaku. Takođe čini se sasvim izvesnim da su šake odsecane u slučajevima kada neprijateljski vojnici nisu bili obrezani. Vojnicima koji su bili obrezani odsecani su falusi. Takođe nije teško zamisliti utisak, ili je možda bolje reći strah, koji su mogli da izazovu konji i koplja egipatskih vojnika okićeni odsečenim šakama među neprijateljima, ili onima koji su mogli da postanu neprijatelji. Razlog postojanja ovog običaja mogao bi da bude još praktičniji. U spiskovima plena zabeleženi su živi neprijatelji i šake. Očito je da su šake predstavljale mrtve neprijatelje. Pošto je bilo neophodno zabeležiti koliko je živih neprijatelja zarobljeno, bilo je neophodno zabeležiti i koliko je mrtvih ostalo na bojnom polju. Naravno nije bilo jednostavno i moguće donositi u Egipat mrtva tela, ali same šake nije bilo teško transportovati. Čini se da tokom XVIII dinastije šake nisu bile prenošene u Egipat već su brojane posle same bitke. U krajnjem zbiru plena, u delovima natpisa iz vremena XVIII dinastije koji opisuju povratak u Egipat nakon pohoda, broj šaka nije zabeležen. Od vremena XIX dinastije, kao što nam reljefi i natpisi kazuju, šake su donošene i brojane u Egiptu. Možda bi se moglo misliti i o nekakvoj vrsti rituala. Da bi se zaštitio od umrlog egipatski vojnik je mogao da odseče desnu šaku neprijatelju koga je ubio, ne bi li onemogućio njegov duh da mu se osveti. Postupak bi mogao biti logičan jer je desna šaka ta koja drži oružje. Ako je pomenuto bio razlog za odsecanje šake, kako bi se onda moglo objasniti odsecanje falusa? Zašto, u tom slučaju, šake nisu bile odsecane i posle ritualnog ubijanja neprijatelja pred božanstvom. Prema našim izvorima ne postoje potvrde za namerno sakaćenje i obešćašćavanje mrtvih. U tom kontekstu jedino bi sporna mogla biti Amada stela iz vremena Amenhotepa II. Čini se da je odsecanje šaka, njihovo nošenje i brojanje bilo praktične prirode. Ako je bilo neophodno da se zna koliko je živih zarobljeno, bilo je neophodno znati i broj "mrtvih zarobljenika". Važno je naglasiti da je ova ratna praksa bila karakteristika samo Novog carstva. Da li su Hiksi doneli ovaj običaj i ostavili ga Egipćanima? Možda, ali u ovom trenutku se ne može reći ništa više.

The subject of this article is the New Kingdom military practice of cutting off a dead enemy's hands. The severed enemy's hand was proof of a soldier's bravery, a kind of trophy especially in the time of 18th Dynasty. The reason for cutting off the hands, from the time of 19th Dynasty, and their counting was a practical one. If it was necessary to know how many living was captured, it was also necessary to know how many dead there were.
Keywords:
the cutting of a dead enemy's hands / New Kingdom / military practice
Source:
Glasnik Srpskog arheološkog društva, 2003, 20, 19, 149-169
Publisher:
  • Srpsko arheološko društvo, Beograd

ISSN: 0352-5678

[ Google Scholar ]
Handle
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415
URI
http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/415
Collections
  • Radovi istraživača / Researcher's publications - Odeljenje za istoriju
Institution/Community
Istorija / History
TY  - JOUR
AU  - Stefanović, Danijela
PY  - 2003
UR  - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/415
AB  - Mr mšc Imenemhab navodi u svojoj biografiji da je, dok je Tutmes III lovio krdo od 120 slonova u Niu, on ulovio "najvećeg među njima i odsekao mu drt (šaku) dok je još bio živ"; zbog hrabrosti vladar ga je nagradio zlatom i odećom. Imenemhabov podvig u lovu ukazuje na praksu karakterističnu za vojne pohode Novog carstva - odsecanje šaka mrtvim neprijateljima. Na osnovu ikonografije i pisanih izvora XVIII, XIX i XX dinastije, mogu se pratiti tri etape pomenutog ratnog običaja: samo odsecanje šaka, nošenje šaka i brojanje šaka. Zapaža se da je poraženom neprijatelju šaka odsecana u dva slučaja tokom same bitke ili pri zarobljavanju. U oba slučaja neprijateljski vojnik je već bio mrtav. Odsečena šaka neprijatelja bila je dokaz vojničke hrabrosti, neka vrsta trofeja i to bi mogao da bude i uzrok praktikovanja ovog običaja. Pomenuto objašnjenje prihvatljivo je za period XVIII dinastije, jer je broj odsečenih šaka, beleženih u izvorima, mali i tretirane su kao pravi trofeji. Od vremena XIX dinastije odsecanje šaka moglo bi da ima još nekoliko razloga. Još uvek se može govoriti o dokazu vojničke hrabrosti. Međutim, odsecanje šake poginulom neprijatelju više nije bilo tako ekskluzivan podvig. Koliko je poznato, ne postoji ni jedan vojnik iz vremena XVIII dinastije, nagrađen samo zato što je odsekao šaku. Takođe čini se sasvim izvesnim da su šake odsecane u slučajevima kada neprijateljski vojnici nisu bili obrezani. Vojnicima koji su bili obrezani odsecani su falusi. Takođe nije teško zamisliti utisak, ili je možda bolje reći strah, koji su mogli da izazovu konji i koplja egipatskih vojnika okićeni odsečenim šakama među neprijateljima, ili onima koji su mogli da postanu neprijatelji. Razlog postojanja ovog običaja mogao bi da bude još praktičniji. U spiskovima plena zabeleženi su živi neprijatelji i šake. Očito je da su šake predstavljale mrtve neprijatelje. Pošto je bilo neophodno zabeležiti koliko je živih neprijatelja zarobljeno, bilo je neophodno zabeležiti i koliko je mrtvih ostalo na bojnom polju. Naravno nije bilo jednostavno i moguće donositi u Egipat mrtva tela, ali same šake nije bilo teško transportovati. Čini se da tokom XVIII dinastije šake nisu bile prenošene u Egipat već su brojane posle same bitke. U krajnjem zbiru plena, u delovima natpisa iz vremena XVIII dinastije koji opisuju povratak u Egipat nakon pohoda, broj šaka nije zabeležen. Od vremena XIX dinastije, kao što nam reljefi i natpisi kazuju, šake su donošene i brojane u Egiptu. Možda bi se moglo misliti i o nekakvoj vrsti rituala. Da bi se zaštitio od umrlog egipatski vojnik je mogao da odseče desnu šaku neprijatelju koga je ubio, ne bi li onemogućio njegov duh da mu se osveti. Postupak bi mogao biti logičan jer je desna šaka ta koja drži oružje. Ako je pomenuto bio razlog za odsecanje šake, kako bi se onda moglo objasniti odsecanje falusa? Zašto, u tom slučaju, šake nisu bile odsecane i posle ritualnog ubijanja neprijatelja pred božanstvom. Prema našim izvorima ne postoje potvrde za namerno sakaćenje i obešćašćavanje mrtvih. U tom kontekstu jedino bi sporna mogla biti Amada stela iz vremena Amenhotepa II. Čini se da je odsecanje šaka, njihovo nošenje i brojanje bilo praktične prirode. Ako je bilo neophodno da se zna koliko je živih zarobljeno, bilo je neophodno znati i broj "mrtvih zarobljenika". Važno je naglasiti da je ova ratna praksa bila karakteristika samo Novog carstva. Da li su Hiksi doneli ovaj običaj i ostavili ga Egipćanima? Možda, ali u ovom trenutku se ne može reći ništa više.
AB  - The subject of this article is the New Kingdom military practice of cutting off a dead enemy's hands. The severed enemy's hand was proof of a soldier's bravery, a kind of trophy especially in the time of 18th Dynasty. The reason for cutting off the hands, from the time of 19th Dynasty, and their counting was a practical one. If it was necessary to know how many living was captured, it was also necessary to know how many dead there were.
PB  - Srpsko arheološko društvo, Beograd
T2  - Glasnik Srpskog arheološkog društva
T1  - Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja
T1  - The counting of the dead enemy's hands
EP  - 169
IS  - 19
SP  - 149
VL  - 20
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415
ER  - 
@article{
author = "Stefanović, Danijela",
year = "2003",
abstract = "Mr mšc Imenemhab navodi u svojoj biografiji da je, dok je Tutmes III lovio krdo od 120 slonova u Niu, on ulovio "najvećeg među njima i odsekao mu drt (šaku) dok je još bio živ"; zbog hrabrosti vladar ga je nagradio zlatom i odećom. Imenemhabov podvig u lovu ukazuje na praksu karakterističnu za vojne pohode Novog carstva - odsecanje šaka mrtvim neprijateljima. Na osnovu ikonografije i pisanih izvora XVIII, XIX i XX dinastije, mogu se pratiti tri etape pomenutog ratnog običaja: samo odsecanje šaka, nošenje šaka i brojanje šaka. Zapaža se da je poraženom neprijatelju šaka odsecana u dva slučaja tokom same bitke ili pri zarobljavanju. U oba slučaja neprijateljski vojnik je već bio mrtav. Odsečena šaka neprijatelja bila je dokaz vojničke hrabrosti, neka vrsta trofeja i to bi mogao da bude i uzrok praktikovanja ovog običaja. Pomenuto objašnjenje prihvatljivo je za period XVIII dinastije, jer je broj odsečenih šaka, beleženih u izvorima, mali i tretirane su kao pravi trofeji. Od vremena XIX dinastije odsecanje šaka moglo bi da ima još nekoliko razloga. Još uvek se može govoriti o dokazu vojničke hrabrosti. Međutim, odsecanje šake poginulom neprijatelju više nije bilo tako ekskluzivan podvig. Koliko je poznato, ne postoji ni jedan vojnik iz vremena XVIII dinastije, nagrađen samo zato što je odsekao šaku. Takođe čini se sasvim izvesnim da su šake odsecane u slučajevima kada neprijateljski vojnici nisu bili obrezani. Vojnicima koji su bili obrezani odsecani su falusi. Takođe nije teško zamisliti utisak, ili je možda bolje reći strah, koji su mogli da izazovu konji i koplja egipatskih vojnika okićeni odsečenim šakama među neprijateljima, ili onima koji su mogli da postanu neprijatelji. Razlog postojanja ovog običaja mogao bi da bude još praktičniji. U spiskovima plena zabeleženi su živi neprijatelji i šake. Očito je da su šake predstavljale mrtve neprijatelje. Pošto je bilo neophodno zabeležiti koliko je živih neprijatelja zarobljeno, bilo je neophodno zabeležiti i koliko je mrtvih ostalo na bojnom polju. Naravno nije bilo jednostavno i moguće donositi u Egipat mrtva tela, ali same šake nije bilo teško transportovati. Čini se da tokom XVIII dinastije šake nisu bile prenošene u Egipat već su brojane posle same bitke. U krajnjem zbiru plena, u delovima natpisa iz vremena XVIII dinastije koji opisuju povratak u Egipat nakon pohoda, broj šaka nije zabeležen. Od vremena XIX dinastije, kao što nam reljefi i natpisi kazuju, šake su donošene i brojane u Egiptu. Možda bi se moglo misliti i o nekakvoj vrsti rituala. Da bi se zaštitio od umrlog egipatski vojnik je mogao da odseče desnu šaku neprijatelju koga je ubio, ne bi li onemogućio njegov duh da mu se osveti. Postupak bi mogao biti logičan jer je desna šaka ta koja drži oružje. Ako je pomenuto bio razlog za odsecanje šake, kako bi se onda moglo objasniti odsecanje falusa? Zašto, u tom slučaju, šake nisu bile odsecane i posle ritualnog ubijanja neprijatelja pred božanstvom. Prema našim izvorima ne postoje potvrde za namerno sakaćenje i obešćašćavanje mrtvih. U tom kontekstu jedino bi sporna mogla biti Amada stela iz vremena Amenhotepa II. Čini se da je odsecanje šaka, njihovo nošenje i brojanje bilo praktične prirode. Ako je bilo neophodno da se zna koliko je živih zarobljeno, bilo je neophodno znati i broj "mrtvih zarobljenika". Važno je naglasiti da je ova ratna praksa bila karakteristika samo Novog carstva. Da li su Hiksi doneli ovaj običaj i ostavili ga Egipćanima? Možda, ali u ovom trenutku se ne može reći ništa više., The subject of this article is the New Kingdom military practice of cutting off a dead enemy's hands. The severed enemy's hand was proof of a soldier's bravery, a kind of trophy especially in the time of 18th Dynasty. The reason for cutting off the hands, from the time of 19th Dynasty, and their counting was a practical one. If it was necessary to know how many living was captured, it was also necessary to know how many dead there were.",
publisher = "Srpsko arheološko društvo, Beograd",
journal = "Glasnik Srpskog arheološkog društva",
title = "Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja, The counting of the dead enemy's hands",
pages = "169-149",
number = "19",
volume = "20",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415"
}
Stefanović, D.. (2003). Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja. in Glasnik Srpskog arheološkog društva
Srpsko arheološko društvo, Beograd., 20(19), 149-169.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415
Stefanović D. Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja. in Glasnik Srpskog arheološkog društva. 2003;20(19):149-169.
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415 .
Stefanović, Danijela, "Brojanje odsečenih šaka mrtvih neprijatelja" in Glasnik Srpskog arheološkog društva, 20, no. 19 (2003):149-169,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_415 .

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About REFF | Send Feedback

OpenAIRERCUB
 

 

All of DSpaceInstitutions/communitiesAuthorsTitlesSubjectsThis institutionAuthorsTitlesSubjects

Statistics

View Usage Statistics

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About REFF | Send Feedback

OpenAIRERCUB