Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije
Is there an American creed: Mastery in tolerance
Abstract
Sekularizam američkog društva i duboka, bogato razuđena i strukturirana, ali iskrena religioznost Amerikanaca, uporedne su pojave samo naizgled protivrečne. Štaviše, naučno znanje nije uspelo da prevlada i obesmisli religiozna ili praznoverna uverenja, kao bezvredna ili neproverena nepotvrđena. Ukoliko su SAD zaista imale pionirsku ulogu u izgradnji otvorenog, demokratskog i sekularnog društva, postavljenog na osnovama racionalizma, prosvetiteljstva i prvenstva nauke i neposrednog, empirijskog iskustva, američko društvo je, u takvom kontekstu, podsticalo individualnu religioznost i sektarijanizam koji je, u američkom slučaju, ukazivao na značajno razmicanje granica sloboda savesti. U američkom slučaju, drugim rečima, naučna sumnja u religiozno verovanje nije bila činilac njegovog osporavanja. Građanska religioznost, koja se emancipovala i razvila upravo u američkom društvu, dopušta povlačenje u privatnost, usklađivanje određenih naučnih znanja u verske dogmatske sisteme (pre svega savr...emene društvene nauke), i prilagođavanje oblicima, iskušenjima i nedaćama urbanog života naročito u angažovanju organizovanih verskih grupa i njihovim suočavanjem sa otuđenjem i kriminalom. Građanska religioznost je takođe vremenom postajala trpeljiva i otvorena u domenu društvenog ponašanja ili seksualnih opredeljenja. Verska osećanja spadaju u najdublja i najteže ih je potisnuti. Ako verovanje u vrhovni razlog nije uništeno u sekularnim društvima, u ateističkim totalitarnim režimima je jedno takođe suštinski religiozno verovanje u istorijsku nuždu i partijsko rukovodstvo nasilno nametnuto celini društva. Politička moć neograničena demokratskim institucijama, gruba i otuđena, obuhvata i demonsko osećanje uzvišene i magične svetosti. Gospodarenje, apsolutna vlast, spada u najgore poroke. Politička moć pretvara individualne želje u božanski zakon sublimisanog zla. Totalitarni režimi smišljeno, planski ili spontano, uništavajući ljudske živote, otkrivaju suštinsko nepoštovanja života i smrti, ne pominjući osnovna ljudska prava. Sadističko zakonodavstvo, izvršna brutalnost i pseudopravna obest, tu uvek postoji i jedna nesporna, gotovo religiozna svrha. Teokratska uverenja apsolutnu ispravnost, ponekad ispunjena iskrenim religioznim osećanjima smeštena u sistem konkretnih političkih i ekonomskih interesa, pokreću etničke obračune i međunarodne sukobe. Etnički šovinizmi proistekli su iz utilitarnog i uobraženog tumačenja prošlosti i uloge u opštoj istoriji, i teoloških uverenja u sopstvenu transcedentnu kolektivnu ispravnost. Upravo su na evropskom jugoistoku, na tradicionalnim granicama dominantnih veroispovesti nastajali savremeni identiteti obeleženi uverenjem u čistotu etničkog porekla i naročitih kolektivnih osobina. Pri tom se verski identiteti, takođe apsolutno vrednovani, nisu morali zasnivati na istinskoj religioznoj predanosti. Inače su verske zajednice istorijski povezane s nedemokratskim i antiliberalnim snagama. Mada je u većini savremenih civilizovanih društava potreba za odvajanjem crkve i države ostvarena gotovo u potpunosti, i u njima se neretko nailazi na formalne, nekad i suštinske primere odstupanja od sekularizma (u Severnoj Irskoj su, uporedno sa siromaštvom, samo u poslednje dve decenije verski sukobi izazvali nasilnu smrt više od dve hiljade osoba) Naročito su u tom domenu primetne razlike između evropskih zemalja i SAD. Dok u Evropi dominiraju crkve, u SAD su većinske verske zajednice protestantske denominacije; crkve su, po strukturi, hijerarhijske, zasnovane na tradicionalnom autoritetu, dok su denominacije uglavnom kongregacionalne više demokratične. U Evropi se versko opredeljenje preuzima od predaka i prenosi u porodicama, dok u SAD to ne mora da bude slučaj, budući da se versko opredeljenje iskazuje tek u dobu kad se donose sve važne odluke. U Evropi su crkve istorijski vezane za državu, da bi američki protestantski sektarijanizam osnažio društveni, ekonomski i politički individualizam. Američke denominacije većinom neguju optimističko viđenje ljudske prirode dok tradicionalističke zajednice ljudsku prirodu i ustanove smatraju slabim iskvarenim i nemoralnim. Evropski i američki primeri nude i različite obrasce pojedinačnih i kolektivnih identiteta. Evropska kultura potekla je iz regionalnih, etničkih i verskih zajednica, mada su se one, u tadašnjim oblicima, prebacivale i na američku stranu, naročito u ranom kolonijalnom razdoblju. Već je Maks Veber primetio da su SAD građanska sredina, jedina koja nije ponela postfeudalna opterećenja. SAD nisu poznavale ni prevlast crkvenog establišmenta i aristokratije. I liberalne težnje su se, u SAD oslanjale na specifičnu religioznu tradiciju u tom smislu da je verski individualizam bio prirođen racionalnom i kompetitivnom ponašanju. U nemogućnosti da bilo koja od verskih zajednica osvoji neki oblik apsolutne prevlasti, većina američkih denominacija okupljala su se oko kongregacionalističih, umesto hijerarhijskih zajednica, podupirući egalitarne i antielitističke vrednosti. Dok su u najvećem delu Evrope liberalne politike bile u vezi s neposrednim opiranjem kleru i hrišćanstvu, da bi sekularizacija države stekla gotovo antihrišćanske implikacije, u SAD se odigrala postepena i u velikoj meri pomirljiva diferencijacija verskog i sekularnog domena.
Theocratic convictions in absolute rightness, occasionally even serene religious sentiments, located in front of concrete political and economic interests, still animate ethnic disputes and international conflicts. Contemporary southeastern European mess of independent states and those under international custody has emerged from a historical sequence of skirmishes within an extensive chauvinistic framework. On traditional boundaries of three dominant denominations (Catholicism, Eastern Orthodoxy and Islam), modern collective identities have been designated by convictions in particularity and purity of ethnic provenience, sustained by sharp religious assignment, not always meaning a deep and sincere devotion. Especially the entities scarcely differentiated by language and genealogical descent have equalized their ethnic and religious appropriation. Even under custody of modern powers, rudimentary and troublous ethnic communities remained too remote from currents of modernity. In such t...erms, the second possibly definite disintegration of Yugoslavia has sometimes been considered as a failure of initial project, conceived by the same victorious allies in two world wars together with the USA, of a multicultural, presumably democratic experiment. Experiment that hasn’t succeeded, during the collapse of the eastern communist confederation, to carry out a democratic and liberal transition, the union perished in its internal, purposeless disputes, in another butchery of civil, ethnic and religious war. Although religious communities are historically associated with non-democratic and antiliberal forces, in most of the contemporary civilized societies the need for a separation of the church and the state has been accomplished almost entirely. (In Northern Ireland, along with the poverty, only in the last two decades religious troubles caused a violent death of more than two thousand persons) While in Europe, and elsewhere, dominate the churches, in the USA the religious life is mostly contained by the sects. The churches, in structure, are hierarchical, founded on traditional authority. Sects are predominantly congregational. In Europe, religious orientation is mostly ancestry, inherited, and derived from the family. In the USA that must not be a case, since individuals are asked to make a religious commitment only upon reaching the age of decision. In Europe, churches are historically linked to the state. American Protestant sectarianism has strengthened social, economic and political individualism. Generally, American sects are running an optimistic view on human nature, while traditionalist societies both human nature and human institutions consider weak, corrupt and immoral. American religion "demonstrates many of the characteristics that theorists have identified with modern culture." In Europe, the efforts to introduce a church into the deepest structures of contemporary life usually fail, and sometimes appear grotesque. Europe and the USA also differ in the patterns of individual and collective identities. European culture has risen mostly from ethnic and regional communities (these regional structures have been partly translated in USA, especially in the early colonial period). Max Weber already emphasized that the USA was the only purely bourgeois country the only which was not post-feudal, that skipped the predominance of church establishment and aristocracy. He stated that the Protestantism facilitated the rise of capitalism, while the liberal orientation derived from its specific religious tradition in the sense that the sectarian beliefs appeared as the most conducive to the kind of rational, competitive individualistic behavior. In impossibility, each of them, to assign its predominance, the most of the American sects evolved as congregational, not hierarchical communities, fostering egalitarian, populist, anti-elitist values. While in much of Europe liberal politics came to be associated with direct opposition to the clergy and the Christianity, and the secularization of the state even got definite anti-Christian implications, in America took place a gradual and largely peaceful differentiation of religious and secular domains.
Keywords:
verske zajednice / nauka i religija / crkva i država / Amerika / science and religion / religious community / church and state / AmericaSource:
Religija i tolerancija, 2006, 4, 6, 57-70Publisher:
- Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet - Centar za empirijska istraživanja religije, Novi Sad
Institution/Community
Istorija / HistoryTY - JOUR AU - Samardžić, Nikola PY - 2006 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/546 AB - Sekularizam američkog društva i duboka, bogato razuđena i strukturirana, ali iskrena religioznost Amerikanaca, uporedne su pojave samo naizgled protivrečne. Štaviše, naučno znanje nije uspelo da prevlada i obesmisli religiozna ili praznoverna uverenja, kao bezvredna ili neproverena nepotvrđena. Ukoliko su SAD zaista imale pionirsku ulogu u izgradnji otvorenog, demokratskog i sekularnog društva, postavljenog na osnovama racionalizma, prosvetiteljstva i prvenstva nauke i neposrednog, empirijskog iskustva, američko društvo je, u takvom kontekstu, podsticalo individualnu religioznost i sektarijanizam koji je, u američkom slučaju, ukazivao na značajno razmicanje granica sloboda savesti. U američkom slučaju, drugim rečima, naučna sumnja u religiozno verovanje nije bila činilac njegovog osporavanja. Građanska religioznost, koja se emancipovala i razvila upravo u američkom društvu, dopušta povlačenje u privatnost, usklađivanje određenih naučnih znanja u verske dogmatske sisteme (pre svega savremene društvene nauke), i prilagođavanje oblicima, iskušenjima i nedaćama urbanog života naročito u angažovanju organizovanih verskih grupa i njihovim suočavanjem sa otuđenjem i kriminalom. Građanska religioznost je takođe vremenom postajala trpeljiva i otvorena u domenu društvenog ponašanja ili seksualnih opredeljenja. Verska osećanja spadaju u najdublja i najteže ih je potisnuti. Ako verovanje u vrhovni razlog nije uništeno u sekularnim društvima, u ateističkim totalitarnim režimima je jedno takođe suštinski religiozno verovanje u istorijsku nuždu i partijsko rukovodstvo nasilno nametnuto celini društva. Politička moć neograničena demokratskim institucijama, gruba i otuđena, obuhvata i demonsko osećanje uzvišene i magične svetosti. Gospodarenje, apsolutna vlast, spada u najgore poroke. Politička moć pretvara individualne želje u božanski zakon sublimisanog zla. Totalitarni režimi smišljeno, planski ili spontano, uništavajući ljudske živote, otkrivaju suštinsko nepoštovanja života i smrti, ne pominjući osnovna ljudska prava. Sadističko zakonodavstvo, izvršna brutalnost i pseudopravna obest, tu uvek postoji i jedna nesporna, gotovo religiozna svrha. Teokratska uverenja apsolutnu ispravnost, ponekad ispunjena iskrenim religioznim osećanjima smeštena u sistem konkretnih političkih i ekonomskih interesa, pokreću etničke obračune i međunarodne sukobe. Etnički šovinizmi proistekli su iz utilitarnog i uobraženog tumačenja prošlosti i uloge u opštoj istoriji, i teoloških uverenja u sopstvenu transcedentnu kolektivnu ispravnost. Upravo su na evropskom jugoistoku, na tradicionalnim granicama dominantnih veroispovesti nastajali savremeni identiteti obeleženi uverenjem u čistotu etničkog porekla i naročitih kolektivnih osobina. Pri tom se verski identiteti, takođe apsolutno vrednovani, nisu morali zasnivati na istinskoj religioznoj predanosti. Inače su verske zajednice istorijski povezane s nedemokratskim i antiliberalnim snagama. Mada je u većini savremenih civilizovanih društava potreba za odvajanjem crkve i države ostvarena gotovo u potpunosti, i u njima se neretko nailazi na formalne, nekad i suštinske primere odstupanja od sekularizma (u Severnoj Irskoj su, uporedno sa siromaštvom, samo u poslednje dve decenije verski sukobi izazvali nasilnu smrt više od dve hiljade osoba) Naročito su u tom domenu primetne razlike između evropskih zemalja i SAD. Dok u Evropi dominiraju crkve, u SAD su većinske verske zajednice protestantske denominacije; crkve su, po strukturi, hijerarhijske, zasnovane na tradicionalnom autoritetu, dok su denominacije uglavnom kongregacionalne više demokratične. U Evropi se versko opredeljenje preuzima od predaka i prenosi u porodicama, dok u SAD to ne mora da bude slučaj, budući da se versko opredeljenje iskazuje tek u dobu kad se donose sve važne odluke. U Evropi su crkve istorijski vezane za državu, da bi američki protestantski sektarijanizam osnažio društveni, ekonomski i politički individualizam. Američke denominacije većinom neguju optimističko viđenje ljudske prirode dok tradicionalističke zajednice ljudsku prirodu i ustanove smatraju slabim iskvarenim i nemoralnim. Evropski i američki primeri nude i različite obrasce pojedinačnih i kolektivnih identiteta. Evropska kultura potekla je iz regionalnih, etničkih i verskih zajednica, mada su se one, u tadašnjim oblicima, prebacivale i na američku stranu, naročito u ranom kolonijalnom razdoblju. Već je Maks Veber primetio da su SAD građanska sredina, jedina koja nije ponela postfeudalna opterećenja. SAD nisu poznavale ni prevlast crkvenog establišmenta i aristokratije. I liberalne težnje su se, u SAD oslanjale na specifičnu religioznu tradiciju u tom smislu da je verski individualizam bio prirođen racionalnom i kompetitivnom ponašanju. U nemogućnosti da bilo koja od verskih zajednica osvoji neki oblik apsolutne prevlasti, većina američkih denominacija okupljala su se oko kongregacionalističih, umesto hijerarhijskih zajednica, podupirući egalitarne i antielitističke vrednosti. Dok su u najvećem delu Evrope liberalne politike bile u vezi s neposrednim opiranjem kleru i hrišćanstvu, da bi sekularizacija države stekla gotovo antihrišćanske implikacije, u SAD se odigrala postepena i u velikoj meri pomirljiva diferencijacija verskog i sekularnog domena. AB - Theocratic convictions in absolute rightness, occasionally even serene religious sentiments, located in front of concrete political and economic interests, still animate ethnic disputes and international conflicts. Contemporary southeastern European mess of independent states and those under international custody has emerged from a historical sequence of skirmishes within an extensive chauvinistic framework. On traditional boundaries of three dominant denominations (Catholicism, Eastern Orthodoxy and Islam), modern collective identities have been designated by convictions in particularity and purity of ethnic provenience, sustained by sharp religious assignment, not always meaning a deep and sincere devotion. Especially the entities scarcely differentiated by language and genealogical descent have equalized their ethnic and religious appropriation. Even under custody of modern powers, rudimentary and troublous ethnic communities remained too remote from currents of modernity. In such terms, the second possibly definite disintegration of Yugoslavia has sometimes been considered as a failure of initial project, conceived by the same victorious allies in two world wars together with the USA, of a multicultural, presumably democratic experiment. Experiment that hasn’t succeeded, during the collapse of the eastern communist confederation, to carry out a democratic and liberal transition, the union perished in its internal, purposeless disputes, in another butchery of civil, ethnic and religious war. Although religious communities are historically associated with non-democratic and antiliberal forces, in most of the contemporary civilized societies the need for a separation of the church and the state has been accomplished almost entirely. (In Northern Ireland, along with the poverty, only in the last two decades religious troubles caused a violent death of more than two thousand persons) While in Europe, and elsewhere, dominate the churches, in the USA the religious life is mostly contained by the sects. The churches, in structure, are hierarchical, founded on traditional authority. Sects are predominantly congregational. In Europe, religious orientation is mostly ancestry, inherited, and derived from the family. In the USA that must not be a case, since individuals are asked to make a religious commitment only upon reaching the age of decision. In Europe, churches are historically linked to the state. American Protestant sectarianism has strengthened social, economic and political individualism. Generally, American sects are running an optimistic view on human nature, while traditionalist societies both human nature and human institutions consider weak, corrupt and immoral. American religion "demonstrates many of the characteristics that theorists have identified with modern culture." In Europe, the efforts to introduce a church into the deepest structures of contemporary life usually fail, and sometimes appear grotesque. Europe and the USA also differ in the patterns of individual and collective identities. European culture has risen mostly from ethnic and regional communities (these regional structures have been partly translated in USA, especially in the early colonial period). Max Weber already emphasized that the USA was the only purely bourgeois country the only which was not post-feudal, that skipped the predominance of church establishment and aristocracy. He stated that the Protestantism facilitated the rise of capitalism, while the liberal orientation derived from its specific religious tradition in the sense that the sectarian beliefs appeared as the most conducive to the kind of rational, competitive individualistic behavior. In impossibility, each of them, to assign its predominance, the most of the American sects evolved as congregational, not hierarchical communities, fostering egalitarian, populist, anti-elitist values. While in much of Europe liberal politics came to be associated with direct opposition to the clergy and the Christianity, and the secularization of the state even got definite anti-Christian implications, in America took place a gradual and largely peaceful differentiation of religious and secular domains. PB - Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet - Centar za empirijska istraživanja religije, Novi Sad T2 - Religija i tolerancija T1 - Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije T1 - Is there an American creed: Mastery in tolerance EP - 70 IS - 6 SP - 57 VL - 4 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_546 ER -
@article{ author = "Samardžić, Nikola", year = "2006", abstract = "Sekularizam američkog društva i duboka, bogato razuđena i strukturirana, ali iskrena religioznost Amerikanaca, uporedne su pojave samo naizgled protivrečne. Štaviše, naučno znanje nije uspelo da prevlada i obesmisli religiozna ili praznoverna uverenja, kao bezvredna ili neproverena nepotvrđena. Ukoliko su SAD zaista imale pionirsku ulogu u izgradnji otvorenog, demokratskog i sekularnog društva, postavljenog na osnovama racionalizma, prosvetiteljstva i prvenstva nauke i neposrednog, empirijskog iskustva, američko društvo je, u takvom kontekstu, podsticalo individualnu religioznost i sektarijanizam koji je, u američkom slučaju, ukazivao na značajno razmicanje granica sloboda savesti. U američkom slučaju, drugim rečima, naučna sumnja u religiozno verovanje nije bila činilac njegovog osporavanja. Građanska religioznost, koja se emancipovala i razvila upravo u američkom društvu, dopušta povlačenje u privatnost, usklađivanje određenih naučnih znanja u verske dogmatske sisteme (pre svega savremene društvene nauke), i prilagođavanje oblicima, iskušenjima i nedaćama urbanog života naročito u angažovanju organizovanih verskih grupa i njihovim suočavanjem sa otuđenjem i kriminalom. Građanska religioznost je takođe vremenom postajala trpeljiva i otvorena u domenu društvenog ponašanja ili seksualnih opredeljenja. Verska osećanja spadaju u najdublja i najteže ih je potisnuti. Ako verovanje u vrhovni razlog nije uništeno u sekularnim društvima, u ateističkim totalitarnim režimima je jedno takođe suštinski religiozno verovanje u istorijsku nuždu i partijsko rukovodstvo nasilno nametnuto celini društva. Politička moć neograničena demokratskim institucijama, gruba i otuđena, obuhvata i demonsko osećanje uzvišene i magične svetosti. Gospodarenje, apsolutna vlast, spada u najgore poroke. Politička moć pretvara individualne želje u božanski zakon sublimisanog zla. Totalitarni režimi smišljeno, planski ili spontano, uništavajući ljudske živote, otkrivaju suštinsko nepoštovanja života i smrti, ne pominjući osnovna ljudska prava. Sadističko zakonodavstvo, izvršna brutalnost i pseudopravna obest, tu uvek postoji i jedna nesporna, gotovo religiozna svrha. Teokratska uverenja apsolutnu ispravnost, ponekad ispunjena iskrenim religioznim osećanjima smeštena u sistem konkretnih političkih i ekonomskih interesa, pokreću etničke obračune i međunarodne sukobe. Etnički šovinizmi proistekli su iz utilitarnog i uobraženog tumačenja prošlosti i uloge u opštoj istoriji, i teoloških uverenja u sopstvenu transcedentnu kolektivnu ispravnost. Upravo su na evropskom jugoistoku, na tradicionalnim granicama dominantnih veroispovesti nastajali savremeni identiteti obeleženi uverenjem u čistotu etničkog porekla i naročitih kolektivnih osobina. Pri tom se verski identiteti, takođe apsolutno vrednovani, nisu morali zasnivati na istinskoj religioznoj predanosti. Inače su verske zajednice istorijski povezane s nedemokratskim i antiliberalnim snagama. Mada je u većini savremenih civilizovanih društava potreba za odvajanjem crkve i države ostvarena gotovo u potpunosti, i u njima se neretko nailazi na formalne, nekad i suštinske primere odstupanja od sekularizma (u Severnoj Irskoj su, uporedno sa siromaštvom, samo u poslednje dve decenije verski sukobi izazvali nasilnu smrt više od dve hiljade osoba) Naročito su u tom domenu primetne razlike između evropskih zemalja i SAD. Dok u Evropi dominiraju crkve, u SAD su većinske verske zajednice protestantske denominacije; crkve su, po strukturi, hijerarhijske, zasnovane na tradicionalnom autoritetu, dok su denominacije uglavnom kongregacionalne više demokratične. U Evropi se versko opredeljenje preuzima od predaka i prenosi u porodicama, dok u SAD to ne mora da bude slučaj, budući da se versko opredeljenje iskazuje tek u dobu kad se donose sve važne odluke. U Evropi su crkve istorijski vezane za državu, da bi američki protestantski sektarijanizam osnažio društveni, ekonomski i politički individualizam. Američke denominacije većinom neguju optimističko viđenje ljudske prirode dok tradicionalističke zajednice ljudsku prirodu i ustanove smatraju slabim iskvarenim i nemoralnim. Evropski i američki primeri nude i različite obrasce pojedinačnih i kolektivnih identiteta. Evropska kultura potekla je iz regionalnih, etničkih i verskih zajednica, mada su se one, u tadašnjim oblicima, prebacivale i na američku stranu, naročito u ranom kolonijalnom razdoblju. Već je Maks Veber primetio da su SAD građanska sredina, jedina koja nije ponela postfeudalna opterećenja. SAD nisu poznavale ni prevlast crkvenog establišmenta i aristokratije. I liberalne težnje su se, u SAD oslanjale na specifičnu religioznu tradiciju u tom smislu da je verski individualizam bio prirođen racionalnom i kompetitivnom ponašanju. U nemogućnosti da bilo koja od verskih zajednica osvoji neki oblik apsolutne prevlasti, većina američkih denominacija okupljala su se oko kongregacionalističih, umesto hijerarhijskih zajednica, podupirući egalitarne i antielitističke vrednosti. Dok su u najvećem delu Evrope liberalne politike bile u vezi s neposrednim opiranjem kleru i hrišćanstvu, da bi sekularizacija države stekla gotovo antihrišćanske implikacije, u SAD se odigrala postepena i u velikoj meri pomirljiva diferencijacija verskog i sekularnog domena., Theocratic convictions in absolute rightness, occasionally even serene religious sentiments, located in front of concrete political and economic interests, still animate ethnic disputes and international conflicts. Contemporary southeastern European mess of independent states and those under international custody has emerged from a historical sequence of skirmishes within an extensive chauvinistic framework. On traditional boundaries of three dominant denominations (Catholicism, Eastern Orthodoxy and Islam), modern collective identities have been designated by convictions in particularity and purity of ethnic provenience, sustained by sharp religious assignment, not always meaning a deep and sincere devotion. Especially the entities scarcely differentiated by language and genealogical descent have equalized their ethnic and religious appropriation. Even under custody of modern powers, rudimentary and troublous ethnic communities remained too remote from currents of modernity. In such terms, the second possibly definite disintegration of Yugoslavia has sometimes been considered as a failure of initial project, conceived by the same victorious allies in two world wars together with the USA, of a multicultural, presumably democratic experiment. Experiment that hasn’t succeeded, during the collapse of the eastern communist confederation, to carry out a democratic and liberal transition, the union perished in its internal, purposeless disputes, in another butchery of civil, ethnic and religious war. Although religious communities are historically associated with non-democratic and antiliberal forces, in most of the contemporary civilized societies the need for a separation of the church and the state has been accomplished almost entirely. (In Northern Ireland, along with the poverty, only in the last two decades religious troubles caused a violent death of more than two thousand persons) While in Europe, and elsewhere, dominate the churches, in the USA the religious life is mostly contained by the sects. The churches, in structure, are hierarchical, founded on traditional authority. Sects are predominantly congregational. In Europe, religious orientation is mostly ancestry, inherited, and derived from the family. In the USA that must not be a case, since individuals are asked to make a religious commitment only upon reaching the age of decision. In Europe, churches are historically linked to the state. American Protestant sectarianism has strengthened social, economic and political individualism. Generally, American sects are running an optimistic view on human nature, while traditionalist societies both human nature and human institutions consider weak, corrupt and immoral. American religion "demonstrates many of the characteristics that theorists have identified with modern culture." In Europe, the efforts to introduce a church into the deepest structures of contemporary life usually fail, and sometimes appear grotesque. Europe and the USA also differ in the patterns of individual and collective identities. European culture has risen mostly from ethnic and regional communities (these regional structures have been partly translated in USA, especially in the early colonial period). Max Weber already emphasized that the USA was the only purely bourgeois country the only which was not post-feudal, that skipped the predominance of church establishment and aristocracy. He stated that the Protestantism facilitated the rise of capitalism, while the liberal orientation derived from its specific religious tradition in the sense that the sectarian beliefs appeared as the most conducive to the kind of rational, competitive individualistic behavior. In impossibility, each of them, to assign its predominance, the most of the American sects evolved as congregational, not hierarchical communities, fostering egalitarian, populist, anti-elitist values. While in much of Europe liberal politics came to be associated with direct opposition to the clergy and the Christianity, and the secularization of the state even got definite anti-Christian implications, in America took place a gradual and largely peaceful differentiation of religious and secular domains.", publisher = "Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet - Centar za empirijska istraživanja religije, Novi Sad", journal = "Religija i tolerancija", title = "Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije, Is there an American creed: Mastery in tolerance", pages = "70-57", number = "6", volume = "4", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_546" }
Samardžić, N.. (2006). Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije. in Religija i tolerancija Univerzitet u Novom Sadu - Filozofski fakultet - Centar za empirijska istraživanja religije, Novi Sad., 4(6), 57-70. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_546
Samardžić N. Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije. in Religija i tolerancija. 2006;4(6):57-70. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_546 .
Samardžić, Nikola, "Da li postoji američka veroispovest, ili umeće tolerancije" in Religija i tolerancija, 4, no. 6 (2006):57-70, https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_reff_546 .