Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji
The reflexive character of archaeological reasoning: a case study of hellenistic finds in Serbian archaeology
Апстракт
Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou, paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva. Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini 20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheo...logija, formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta arheološke prakse. Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima, mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je, kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje
Кључне речи:
teorija refleksivnosti / metodologija / helenizam / društvena i politička uloga arheološke discipline / arheološka epistemologija / analogija / social and political role of archaeological discipline / Reflexive theory / methodology / Hellenism / archaeological epistemology / analogyИзвор:
2012Издавач:
- Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet
Финансирање / пројекти:
- Археолошка култура и идентитет на западном Балкану (RS-MESTD-Basic Research (BR or ON)-177008)
URI
http://nardus.mpn.gov.rs/handle/123456789/3220http://eteze.bg.ac.rs/application/showtheses?thesesId=287
http://vbs.rs/scripts/cobiss?command=DISPLAY&base=70036&RID=521574807
http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/8
Колекције
Институција/група
Arheologija / ArchaeologyTY - THES AU - Kuzmanović, Zorica PY - 2012 UR - http://nardus.mpn.gov.rs/handle/123456789/3220 UR - http://eteze.bg.ac.rs/application/showtheses?thesesId=287 UR - http://vbs.rs/scripts/cobiss?command=DISPLAY&base=70036&RID=521574807 UR - http://reff.f.bg.ac.rs/handle/123456789/8 AB - Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou, paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva. Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini 20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheologija, formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta arheološke prakse. Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima, mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je, kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje PB - Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet T1 - Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji T1 - The reflexive character of archaeological reasoning: a case study of hellenistic finds in Serbian archaeology UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_nardus_3220 ER -
@phdthesis{ author = "Kuzmanović, Zorica", year = "2012", abstract = "Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou, paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva. Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini 20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheologija, formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta arheološke prakse. Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima, mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je, kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje", publisher = "Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet", title = "Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji, The reflexive character of archaeological reasoning: a case study of hellenistic finds in Serbian archaeology", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_nardus_3220" }
Kuzmanović, Z.. (2012). Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji. Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet.. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_nardus_3220
Kuzmanović Z. Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji. 2012;. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_nardus_3220 .
Kuzmanović, Zorica, "Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji" (2012), https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_nardus_3220 .