Kantovo shvatanje prosvećenosti

Abstract

Tumačenjem centralnih pojmova Kantovog određenja prosvećenosti, zatim ukazivanjem na značaj diskusije za napredak mišljenja i objašnjenjem uloge državne vlasti u prosvećivanju građana, autorka obrazlaže svoj stav da prosvećenost treba shvatiti kao nesavršenu dužnost čoveka, pripadnu dužnosti vrline koja od nas zahteva, između ostalog, da unapređujemo vlastito savršenstvo. Da bi se bolje razumela odgovornost za vlastitu nezrelost i šta sve podrazumeva samostalna upotreba razuma, izlaže se njegovo shvatanje kultivacije karaktera kao vaspitne faze u moralnom razvoju autonomne ličnosti. U poslednjem poglavlju odgovara se na jednu kritiku Kantove teorije i nudi interpretacija njegove „lozinke prosvećenosti”.

By interpreting the basic concepts of Kant’s definition of enlightenment, as well as pointing out the importance of discussion for the development of understanding and explaining the role of state power in educating citizens, the author argues that enlightenment ought to be understood as an imperfect duty of every human being. This duty belongs to the duty of virtue according to which we are obligated, among other things, to advance our own perfection. In order to better understand the responsibility for one’s own minority and meaning of the independent use of one’s own understanding, she explains the cultivation of character as an educational phase in the moral development of an autonomous person. The last chapter responds to a critique of Kant’s theory and offers an interpretation of his „motto of enlightenment.”