Epitaf ILBulg 248 - u potrazi za izgubljenim imenima

Abstract

Ovaj članak posvećen je čitanju i tumačenju jednog davno objavljenog ali malo razjašnjenog rimskog nadgrobnog natpisa u stihu, čiji su značajni fragmenti svojevremeno nađeni u oblasti Lovča (Bugarska). Autor članka predlaže ovakvo čitanje: st. 1 Siste, viator, iter, animum[que intende sepu]lchro, et lege quam dure sit mihi v[ita d]ata. Ipsum marcebam Florenti caro m[ar]ito in XIIII annum: mors mihi saeva fuit. 5 [Sic d]isceptarunt fata, ne pia esse(m) patri nec mat[ri---] TEMRE pie faemine caste. Pro piet[ate lacr]imas satiavi fata superba, nomine [quae Satia genitori Eva]restt[o voca]bar; qui nuncquam sc[eleratus erat, quoad] ab impia fata 10 disceptata die ut n[imis essem blanda] marito, crudelis thalamos post mor[bi accessum] reliqui. Teque rog(o), com[e]s, dolea(t) tibi, pulch[ra futura] quod mea virginitas mort[al]i somn[o sepulta est], isque tuas cineres aurea ter[ra tegat. 15 Vosque] ego nunc moneo, genitore[s: fatorum legem r]umpere nemo [potest. Čini se, naime, da je taj epitaf, i što se sadržine i što se metra tiče, raščlanjen na tri relativno odelita segmenta. Prvi segment, koji počinje zazivanjem putnika prolaznika, oslanja se najpre na jedan kliše poznat iz nekoliko drugih spomenika (koji su, međutim, svi iz Italije), a iza toga doznajemo za mladu pokojnicu koja je, hronično bolujući, jedva 'dovenula do četrnaeste', i za njenog muža, na čijem se imenu smesta zasniva jedan kalambur kojim nam se saopštava da je on, nasuprot svojoj nesretnoj supruzi, bio 'zdravstvujući'. Mesta najteža za tumačenje nalaze se u središnjem segmentu, čija bi sadržina bila ova: iza nekih neobičnih, po sebi teško objašnjivih sklopova, koji bi se možda mogli motivisati, opet, kalamburima zasnovanim na izgubljenim imenima pokojnice, njenog oca i možda majke, dolazi nešto kao minijaturan izveštaj o smrti mlade žene čija bi hronična bolest bila eskalirala u bračnoj postelji pri (prvom?) pokušaju konzumacije braka, na dan njenog četrnaestog rođendana; ta čudnovata priča iz stvarnog života ispričana je ne bez izvesnog oslonca na mit o Atalanti kako ga je ispričao Ovidije u Metamorfozama. Završni segment sastoji se od dveju poruka koje pokojnica upućuje mužu odnosno roditeljima; tu, kao pri početku, imamo posla sa oveštalim formulama. Prevod epitafa restituisanog na ponuđeni način bio bi ovaj: 'Zastani, putniče, i obrati pažnju na ovaj grob, i pročitaj pod kakvim mi je surovim uslovom bilo dato da živim. Svom dragom mužu Florentu ['Cvetku'] ja sam venula tačno do u četrnaestu godinu. Smrt mi je bila svirepa. Sudbina je odredila da se ne odužim ocu niti majci… dobroj i čednoj ženi. Umesto toga, ja sam oholu sudbinu nasitila suzama: imenom Sacija Š'Sita'Ć nazivao me je moj otac Evarest ['Dobrica'], koji nikad nije bio zlehud, sve dok, na dan koji je nemilostiva sudbina odredila da se isuviše umilim svome mužu, po nastupu bolesti ne preminuh iz okrutne bračne postelje. Tebe pak molim, saputniče moj: nek ti bude žao što moje devičanstvo, koje se razvijalo u lepotu, leži ukopano smrtnim snom. On nek i tvoj pepeo pokrije zlatnom zemljom. A sad velim i vama, roditelji: zakon sudbine niko ne može prekršiti.'.

The author proposes a new reading of the Roman epitaph from Lǎdžane near Lovech, Bulgaria. Much of his interpretation of this heavily fragmented text is about various possibilities and relative probabilities of restitution of its lost parts. Beside battered phrases and trivialities the epitaph seems to relate a rather extraordinary case of death in the marital bed, not without connexion to the myth of Atalante as told by Ovid in the Metamorphoses. The author also suggests that the few palpable oddities of language and style may have had their motive in as many puns intended on the (now mostly lost) personal names of the deceased and her family members.